Tin Srbić vratio se u Hrvatsku, brzo su ga preuzeli dečki iz Dubrave

Bili su tu: izaslanik Predsjednika Republike, predsjednika Hrvatskog sabora, Predsjednika Vlade, Ministarstva turizma i sporta, Hrvatskog olimpijskog odbora kao sjajnog organizatora te Hrvatskog gimnastičkog saveza na čelu s predsjednikom Marijom Možnikom. Svi oni, htjeli su još jednom stisnuti ruku i čestitati našem gimnastičkom junaku Tinu Srbiću i njegovom treneru Lucijanu Krceu na olimpijskom srebru. Ali, isto tako, zahvaliti Mariji Tolj na sjajnom predstavljanju u Tokiju. Usput, napraviti poneku fotografiju za povijest, ali prije svega, odati priznanje iznimnom sportašu na još jednom veličanstvenom uspjehu.

Nakon naslova svjetskog prvaka 2017. godine u Montrealu, svjetskog srebra dvije godine poslije u Stuttgartu pa dva europska srebra u posljednje dvije godine i tko zna još koliko medalja s natjecanja svjetskog kupa, stigla je medalja koju je sanjao i priželjkivao od trenutka kad je prvi put ušao u gimnastičku dvoranu. U nju je utkano 20 godina teškog treniranja doslovno svaki dan.

Premda mnogi znaju kako se rasplela priča iz Tokija, vrijedi još jednom podsjetiti na nju jer taj put je zapravo prava mala filmska priča, i sigurni smo da će je netko ovjekovječiti jednoga dana.

Tin Srbić je kvalifikacije odradio na gotovo savršen način. Sa startom 6.2 i ocjenom 14.633 kao trećeplasirani osigurao je finale. Koliko su te kvalifikacije bile teške, najbolje pokazuje podatak da su bez finala ostali jedan od najboljih gimnastičara svih vremena, Japanac Kohei Uchimura pa jedan od kraljeva preče, Nizozemac Epke Zonderland. Ispred Tina Srbića, nakon kompletnih kvalifikacija, bili su samo Kazahstanac Milad Karimis 14.766 i sjajni mladi Japanac Daiki Hashimoto s 15.033.

Na finale je trebalo čekati punih deset dana. Mnoge sportaše to bi uništilo, slomilo. Ali, ne i Tina koji je odlučio izvesti vježbu težine 6.5. Slijedila je njegova predstava života. Kad se pri saskoku skoro ukopao, znali smo da je medalja tu. Nakon toga, činilo nam se beskrajno dugo sudačko vijećanje, u kojem čovjek ostari barem godinu dana, ali semafor je napokon pokazao 14.900. Znali smo da je medalja tu. Tim prije jer je malo prije Tina, drugoplasirani Kazahstanac iz kvalifikacija pao. Ali, kojeg sjaja će biti ta medalja? Za to je trebalo pričekati još dva nastupa, a posebno onaj silno talentiranog Japanca. Premda mu je samo 20 godina, tokijski višebojski pobjednik Daiki Hashimoto još jedanput je pokazao nevjerojatnu mentalnu snagu i odradio novu vježbu za ocjenu iznad 15 (15.066) i sasvim zasluženo osvojio zlato. Kako je odmah nakon njega pao i Nizozemac Bart Deurloo, bilo je jasno da će se oko Tinova vrata naći srebro.

“Moj san je bio ostvaren kads sam se plasirao na Olimpijske igre i pokušao sam odraditi što smirenije, ali onda vidiš da to nije tako. U kvalifikacijama, razina napetosti je bila tolika da nisam mogao kontrolirati svoje tijelo i da nisam imao dobru pripremu, ne bismo uspjeli. Dok sam čekao odluku sudaca, ta minuta izgledala mi je kao sat vremena. Osjetio se hrvatski duh i zajedništvo među nama sportašima iz Hrvatske.“

Uz obveznu tortu, Tin Srbić i Lucijan Krce dobili su iz ruku glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora Siniše Krajača posebne zlatnike, kao znak zahvale da ih podsjeća na to sjajno ostvarenje u Tokiju.

Spomenuli smo još da se istim letom iz Frankfurta, odnosno Tokija vratila i bacačica diska Marija Tolj. Njoj je olimpijsko finale izmaklo za samo četiri centimetra. Hrvatski olimpijski odbor i svi izaslanici, nisu je dakako zaboravili. Uz buket cvijeća, zahvalili su na odličnom predstavljanju Hrvatske te obećali podršku u nastavku karijere.

A onda su Tina Srbića i njegovog trenera preuzeli dečki iz Dubrave. Orila se pjesma zračnom lukom, gorjele su baklje kao u danima najvećih Dinamovih pobjeda. A kako je noć još bila mlada, tko zna dokle je slavlje potrajalo. Neka, zaslužili su. Ne dolazi olimpijsko srebro svaki dan u susjedstvo.

FOTO: Hrvatski olimpijski odbor