Čilićeva nestabilna 'glava' – floskula, mit ili činjenica?

I da nikad više ne dobije niti jedan meč, Marin Čilić imao je vrhunsku karijeru, karijeru kakvu velika većina onih koji se počnu baviti tenisom može samo sanjati. Da je mogla biti i bolja, tu se svi slažu, no razlog zašto nije bila takva ne leži (samo) u njegovoj „glavi“. Čilića od najvećih imena ovog sporta dijele prije svega igrački razlozi i ograničenja. Kad igra svoje najbolji tenis, kad „šara“ po terenu ravnim i čistim udarcima s osnovne linije, a prvi servis funkcionira kao podmazan, Marin djeluje stvarno impresivno i usudio bih se reći kako u takvom izdanju može parirati bilo kojem tenisaču, čak i ako taj drugi također igra blizu svog maksimuma. Čilićev je problem, međutim, što je ta njegova dominantna igra jako zahtjevna i riskantna, pa su oscilacije i „crne rupe“ jednostavno neminovne. I tu na vidjelo izlazi glavna razlika između Čilića, koji je osvojio jedan Grand Slam, i igrača koji su u toj kategoriji miljama ispred njega.

Kad plan A ne funkcionira na najvišoj razini, Marin je u problemima, jer on drugačije igrati ne zna i ne može. Nije toliko dobar u defenzivi, nema posebno dobru igru na mreži (ne nužno volej, nego općenito ne zna ispratiti dominantne udarce s osnovne linije, doći naprijed i skratiti poen), a nije ni toliko dobar server (ne zbog kvalitete servisa, nego zbog postotka ubačaja) da ga samo servis može držati u trenucima krize. Dok oni najveći igrači i kad nisu na svojoj najvišoj razini mogu promijeniti taktiku i primijeniti plan B ili C, Čilić to ne može, i zato on u takvim trenucima postaje itekako ranjiv, i zato može izgubiti on igrača koji su objektivno gledajući, kad uspoređujemo njihove najbolje razine, lošiji od njega. Dakle, Čilić nije vrhunski tenisač koji ima sve, samo nema „glavu“, nego je tenisač koji može odigrati vrhunski (takvi su gotovo svi u prvih 20 na svijetu), ali koji ima i očitih nedostataka u svojoj igri, prije svega teniskih.

Naravno, psihička priprema i stabilnost nezaobilazni su aspekt profesionalnog sporta, ali tome se često, kao što smo već rekli, pristup na banalan način. Kao da su igračke kvalitete, rezultati i „glava“ neovisni jedno o drugome, kao da psihička stabilnost pada s neba slučajno. Ima li smisla reći kako je nekoga samo „glava“ dijelila od boljih ostvarenja? Je li rezultat posljedica „glave“ ili je upravo obrnuto, dolazi li psihička stabilnost s dobrim rezultatima. Ja još nisam vidio vrhunskog uspješnog sportaša sa slabom „glavom“, kao što nisam vidio ni očajnog neuspješnog sportaša s jakom „glavom“.

Uzmimo za primjer dva igrača koja se često spominju u ovakvim razgovorima. To su Roger Federer i Novak Đoković, dva najbolja tenisača u povijesti. Dok je bio na vrhuncu karijere, praktički nepobjediv, Švicarac je osim igračkih, iskazivao i vrhunske kvalitete kad je psiha u pitanju. Smiren, stalože, koncentriran, uvijek najbolji u ključnim poenima, Federer je i one mečeve u kojima je protivnik bio blizu uglavnom rješavao u svoju korist, jer je, govorilo se tada, jak u „glavi“. U kasnijoj fazi karijere, kad je igrački pao, i kad su porazi, pogotovo od Nadala i Đokovića, postali učestaliji, odjednom je i veliki Švicarac postao nestabilniji u „glavi“. Vidjelo se to i na samom ponašanju na terenu, ali prije svega u igri u ključnim situacijama. Propuštene meč lopte u velikim mečevima protiv Đokovića i neshvatljive početničke pogreške u dvobojima s Nadalom dobrim su djelom obilježile silaznu putanju njegove karijere, odjednom to više nije bila psihička gromada koju smo gledali godinama unazad. Je li Federer, dakle, izgubio „glavu“, ili je uslijed lošijih rezultat čak i on postao psihički nestabilan?

Slično vrijedi i za Đokovića. Kad je u top formi, najbolji igrač današnjice, koji će u tenisku mirovinu vrlo vjerojatno otići i kao najbolji svih vremena, slovi za mentalnu gromadu koja će pronaći izlaz i iz najtežih situacija. No, kad nije u svom najboljem izdanju, kad nastupe razdoblja u kojima rezultat pati, vidi se kako je i Đoković čovjek kao i svi drugi, i kako niti on nije imun na probleme sa psihom. Ni njegova kvaliteta u „glavi“ nije nešto što on, eto, ima, pa ga to izvlači iz teških situacija, nego je ta kvaliteta upravo posljedica njegovih vrhunskih rezultata. A oni su prije svega došli zato što se radi o igraču isto takvih vrhunskih teniskih kvaliteta.

Sjetimo se, uostalom, Čilića u onom razdoblju nakon trijumfa na US Openu. Došao je na Davis Cup iz aviona, bez treninga i još uvijek opijen trijumfom iz New Yorka, i praktički sam dobio Nizozemsku na njezinom terenu, a onda je na jednako dominantan i samouvjeren način uzeo i turnir u Rusiji. Iz svih tih Marinovih nastupa netom nakon osvajanja US Opena isijavalo je samopouzdanje kakvo nikad dotad nismo vidjeli, u tim trenucima i on je izgledao kao mentalna gromada. Isti onaj Čilić koji nema „glavu“ za veće domete, odjednom je postao samouvjereni igrač koji mete sve što mu se nađe na putu. Veza između „glave“ i rezultata, dakle, očito postoji, no čini se da ne ide (samo) u smjeru kako se to uglavnom sugerira. Ne mogu se rezultatska ostvarenja i nečiji dosezi u karijeri objasniti samo jakom ili slabom „glavom“, to je ipak dvosmjerni proces u kojem je psihička stabilnost dobrim dijelom upravo posljedica rezultata.

Na kraju, kad maknemo u stranu sve ovo napisano, i pogledamo samo Marina Čilića, vidjet ćemo kako se stvari mogu gledati iz različite perspektive. Mogu se u prvi plan staviti neki već „dobiveni“ mečevi koje ja Marin na kraju izgubio, a može se naglasak staviti i na obrnute slučajeve,. Da je Čilić baš toliki „propuh u glavi“, kako se često zna pročitati, ne bi dobio toliko mečeva u pet setova, pogotovo ne bi još jednom okrenuo mečeve koji je prvo „dobio“, pa onda „izgubio“, a bilo je i takvih poprilično. Možda i najbolji primjer takvog jednog meča i općenito nekakav blic presjek njegove karijere je dvoboj s De Minaurom u Torinu. Marin je set i pol igrao sjajno, kao najbolji igrač svijeta, meč je praktički bio gotov, no onda je na jedno vrijeme nestao i odjednom se našao s breakom zaostatka u trećem setu. I tu je ključ. Jedan psihički potpuno nestabilan igrač u tim bi se trenucima raspao i De Minaur bi se prošetao do pobjede, ali Marin je tad ponovno proigrao i na kraju dobio meč. Poslije ovog dvoboja uglavnom smo opet čitali tekstove o nestabilnom Čiliću koji je prosuo veliko vodstvo, iako smo isto tako mogli čitati i o psihički jakom Čiliću koji se vratio mrtvih nakon što je prije toga prosuo veliko vodstvo. Ovisi što tko želi vidjeti.

Ako je već Čilićeva „glava“ tema i ako se o njoj mora pričati, nekako se nameće zaključak – nije on slab u „glavi“, on jednostavno nema glavu, u smislu da na njega previše utječe ono što se dotad događalo u meču. On uvijek igra tu svoju igru, i kao što može ispustiti veliko vodstvo, tako se može vratiti i iz ponora, ovisno od toga na kojoj je razini njegova igra. A ona, kao što smo rekli, varira. Pa će tako netko reći, kad vidi kako Čilić može dobro igrati, da je ostvario manje no što je mogao i da je za to prvenstveno kriva „glava“, dok će netko drugi, kad uzme u obzir njegove nedostatke u igri, reći kako je izvukao maksimum, dijelom baš zahvaljujući tom pozitivnom pristupu i zaigranoj neopterećenoj „glavi“ koja uvijek gleda naprijed i ne osvrće se previše na ono što je bilo.