Hrvatsko čudo koje to zapravo nije

Iznenađenje kao pojam danas je gotovo izumrla vrsta, uvjerili smo se u to još jednom posljednjih dana, prateći uspjehe teniske reprezentacije na završnici Davis Cupa. Iz meča u meč slušali smo i čitali izvještaje o čudima u Torinu i Madridu, iako se zapravo nije dogodilo ništa što bi se moglo okarakterizirati čudom. Štoviše, pretjerano bi bilo plasman naše reprezentacije u finale Davis Cupa nazvati i senzacijom, to je bilo jedno obično iznenađenje, čak možda ne ni toliko veliko.

U ovakvom formatu natjecanja, s jednim dvobojem parova i dva singla, mi smo vrlo jaka reprezentacija protiv koje se malo tko može smatrati izrazitim favoritom. Sa zdravim i spremnim Ćorićem mogućnosti bi nam bile mnogo veće, ali i ovako je to izgledalo vrlo respektabilno. Pavić i Mektić najbolji su svjetski par koji praktički garantira jedan bod, tako da su svi protivnici protiv nas ulazili s imperativom pobjede u oba singl dvoboja, što nije nimalo lako, barem ne za veliku većinu reprezentacija koje su nastupale na ovoj završnici.

Svi znamo što i koliko još uvijek može Čilić kad je u formi, a ona je u završnici sezone bila na zavidnoj razini. Na ovom turniru jedino su Đoković i Medvjedev stršili kao igrači koji su objektivno trenutno bolji od njega, dok je Sinner „tu negdje“ jer, uz svu kvalitetu koju posjeduje, ipak govorimo o mladom igraču na kojem je bio veliki pritisak domaće javnosti. Svi drugi nipošto se nisu mogli smatrati favoritima, koliko god možda bili trenutno bolje plasirani na ljestvici. Općenito se ta ATP ljestvica bespotrebno stavljala u prvi plan u izvještajima, jer to je podatak koji u ovakvim prilikama nije toliko značajan. Naravno da nije ni beznačajan, položaj na ljestvici ipak nešto govori o kvaliteti igrača, no daleko od toga da samo na temelju njega treba izvlačiti zaključke i donositi prognoze. Veliku ulogu ovdje igraju trenutna forma i općenito pritisak koji donosi igranje za reprezentaciju, a ne za sebe kao što je to slučaj na Touru.

I tu onda dolazimo do Borne Goje, igrača koji je možda i najviše obilježio nastup naše selekcije na završnici Davis Cupa. Slušajući neke novinare, rekao bi čovjek kako je Gojo rekreativac koji je na lutriji dobio priliku igrati za reprezentaciju. Svaka njegova pobjeda, ma ne ni svaka pobjeda, gotovo svaki osvojeni gem proglašavan je čudom, i tako sve do finala i poraza od Rubljova. Gdje je, opet, bilo čudo što je uopće uspio odvesti petog igrača svijeta u nešto nemirnije vode.

Svatko tko imalo pozornije prati tenis zna koliko renking ponekad zna zavarati, i koliko su općenito male razlike između nekoga tko je, recimo, 30. ili 40. i nekoga tko je 150. ili 200. Puno je tu sitnih faktora i okolnosti koje prave razliku, a koje u jednom meču mogu biti izbrisane, tako da Gojini rezultati u Torinu i Madridu dana uopće nisu toliko čudo. Gojo se već i na Touru pokazao kao igrač koji može dobiti bolje plasirane od sebe, ali čak i ako to maknemo u stranu, jer dosta ljudi ne prati tenis pozornije, nego samo prigodno, on je već i u Davis Cupu prije dvije godine odigrao dobre mečeve protiv igrača iz samog vrha (Nadal, Rubljov), čime je dokazao kako se na njega može računati. Još se nekako može razumjeti i euforija nakon pobjede u prvom meču protiv Popyrina, no sve nakon toga ipak je bilo malo pretjerano. Gojo je očito u odličnoj formi, dok su neki njegovi protivnici bili daleko od iste.

I nije ovo nikakvo omalovažavanje i podcjenjivanje Gojinih rezultata, dapače. Mislim kako se Goju baš podcjenjivalo tim stalnim senzacionalizmom oko njegovih mečeva, i stavljanjem njegovih pobjeda u sferu čuda. Borna je na putu do finala redom pobijedio Popyrina, Sonega i Lajovića. U redu, možemo reći da je to iznenađenje, ali ništa više od toga. Taj Sonego možda je 27. igrač svijeta, kompletno teniski gledano bolji je igrač od Goje, no očito je kako trenutno, za razliku od našeg igrača, nije u sjajnoj formi. I kad tome dodamo pritisak koji je na svojim leđima nosio ovaj Talijan, znajući kako je bez njegove pobjede prolazak Italije jako teško ostvariv, to onda postaju bitno drugačije okolnosti u kojima Gojine šanse za pobjedu uopće nisu male. Kao što nisu bile ni protiv Lajovića, igrača koji se očito muči, koji trenutno nije ni blizu razine kakvu njegova pozicija na ljestvici sugerira, i koji je također bio pod imperativom pobjede. Potpuno je drugačiji dvoboj Sonega/Lajovića i Goje u prvom kolu nekog osrednjeg ATP turnira, i isti taj dvoboj u Davis Cupu, gdje talijanski i srpski tenisač moraju pobijediti kako bi njihova reprezentacija prošla dalje.

Borna Gojo, dakle, nije kreirao nikakvo čudo, nego je jednostavno ugodno iznenadio svojim igrama na završnici Davis Cupa. Isto tako, niti hrvatska reprezentacija nije ostvarila nikakav senzacionalan, čudesni rezultat, nego je napravila ono za što je imala podlogu prije početka natjecanja. Kad u skupini imate ovakvu Australiju i Mađarsku, a dalje možete proći i kao drugoplasirani, zapravo bi bio neuspjeh da Hrvatska nije prošla dalje. Sve ono dalje, pobjede protiv Italije i Srbije, ne možemo naravno uzeti pod normalno, ali se tome ne treba ni previše čuditi, niti od toga praviti senzaciju. Hrvatska je u Torinu i Madridu bila jaka, a bit će takva, i u godinama koje slijede. Teško je, naravno, previše gledati unaprijed i planirati, jer samo jedna ozljeda može bitno promijeniti stvari, no uz pretpostavku da će naši najjači aduti biti zdravi i spremni za nastup, mi bi i sljedeće godine trebali imati važnu ulogu na završnici Davis Cupa. S gotovo nepobjedivim Pavićem i Mektićem, s Čilićem koji još ima toga za dati, s, nadamo se, povratnikom Ćorićem i s Gojom na kojeg se uvijek može računati, neće biti iznenađenje ako ponovno dođemo daleko.

FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL