EURO na dlanu: Od natjecanja do natjecanja, uvijek ista priča

Nitko na ovom Prvenstvu nije na svom objektivnom maksimumu. Kada imaš preko 100 zaraženih igrača od početka zadnje faze priprema, kada ih samo na Prvenstvu imaš preko 60 i sve reprezentacije koje žive u psihozi i strahu tko će biti taj nesretnik čiji je test pozitivan, Prvenstvo gubi svaki smisao i pravo je pitanje zašto i zbog koga se uopće igra.

Neki će reći da je bar to jednostavno, novac je ono što pokreće svijet, a puna blagajna i novčanici nude blagostanje određenim ljudima ili grupama ljudi. Složit ću se s tim. I njima je to najvažnije, pa čak i toliko da se gleda kroz prste organizaciji koja je traljava, neadekvatna situaciji i bezobrazno loša. Čak i toliko da je i zdravlje igrača u drugom planu.

U taj krug upala je i Hrvatska kojoj se također događaju nenormalne stvari i glupo je komentirati igru i razultate u ovakvoj situaciji. Kako je Hrvoje Horvat zamislio Hrvatsku i kako je trebala izgledati, nećemo saznati ni danas ni sutra, sve ovo je teška improvizacija koja nema smisla.

Glupo je komentirati ili kritizirati igru protiv Crne Gore, možemo jedino govoriti o tome je li improvizacija uspjela ili nije. Ovdje očito nije, kao što primjerice protiv Srbije je, ali tamo nije njima i tako možemo u krug. Ovo viđeno protiv Crnogoraca nije nešto na čemu se radilo i što se uvježbavalo, sve je to bila čista improvizacija s neuigranim igračima od kojih je dobar dio i van pravog treninga.

Crnogorci su tu bili u komotnijoj situaciji jer su se polako počeli kompletirati i imaju ono što Hrvatskoj kronično nedostaje - jakog vratara i bombardera s vanjskih pozicija.

Uvijek se provlači ta priča o vratarima gdje je Hrvatska hendikepirana u odnosu na vodeće reprezentacije svjetskog rukometa. Bez jakog i dobrog vratara ne možeš ništa posebno napraviti, a Hrvatska je prečesto ostajala bez pomoći golmana. Znakovito je da kada je imala raspoloženog vratara na Prvenstvu, uvijek se borila za visok plasman, imala i energiju i jaku obranu, u protivnom, to nije bio slučaj.

Mogla je i na ovo Prvenstvo doći s vratarom koji je mogao puno pomoći, ali je izostavljen. U istupima u medijima proteklih dana, Marin Šego (da, to je taj vratar) progovorio je o onome što je javna tajna, ne samo u rukometu nego i u košarci i u brojnim sportovima kada su hrvatske selekcije u pitanju. U reprezentaciju se ne zovu nužno najbolji.

Nitko mi ne može reći da za Šegu nije bilo mjesta u ovoj reprezentaciji. Ne sada kada se gasio požar, nego od početka. Njemu to nije prvi put da ga se nepravedno preskakalo, ali kao što i sam kaže, barem mu se moglo reći da ga se više ne vidi u reprezentaciji i ponuditi razlog.

Jedini valjani razlozi bili bi da remeti diciplinu i da ga momčad ne prihvaća, što poznavajući Šegu ne može biti slučaj, ili da imaju bolji izbori. Nemaju, Šego je trenutno najbolji hrvatski vratar.

I tu dolazimo do one vječite priče koja je vrlo čest argument kada krenu izostavljanja igrača koji kvalitetom i formom apsolutno imaju mjesta u nacionalnim selekcijama. Pomlađivanje, smjena generacija, prioritet neko drugo natjecanje.

Kada je ovo Prvenstvo već ovakvo kakvo je, ako se ne dogodi čudo, i u ime tog pomlađivanja, hajde da vidimo do kraja i malog Kuzmanovića koji je već pokazao na visokoj razini da može braniti. Šteta što je Matej Mandić pozitivan, bilo bi zanimljivo vidjeti i njega. Oni su budućnost, ali i već sada pokazuju u Ligi prvaka i Europskoj ligi da se može. Nije da će nam posebno srozati prosjek obrana koji je ionako poslovično nizak.

Mi smo vjerojatno svjetski prvaci po količini "preskočenih" prvenstava na koja se išlo jer je prioritet bilo ono iza, pa kada je ono došlo, onda je prioritet bilo ono iza i tako unedogled. I nije ovdje riječ samo o rukometu, konkretno vrlo slične priče su i s košarkaškom reprezentacijom.

A stvar bi trebala biti tako jasna i jednostavna. U reprezentaciju u tom trenutku trebaju biti pozvani oni igrači koji su u najboljoj formi i igraju najbolje. Reprezentacija je ono najbolje što predstavlja tvoju državu, a ona je predstavlja sada jednako kao što će biti slučaj i za pet i 45 godina.

Koji je smisao žrtvovati 2-3 natjecanja da bi bio potencijalno dobar na onom koje kao spominješ? Tko ti garantira da će za 2-3 godine ti igrači za koje si se odlučio baš biti na razini koju očekuješ? Zašto žrtvovati sada rezultat da bi možda potencijalno napravio nekad u budućnosti eventualno bolji rezultat? Tko uostalom kaže da svi ti igrači koji su bili projicirani za nastup ispred nekih koji su bolji, neće s godinama istisnuti svojom kvalitetom i formom one koje su sada trebali biti tu, a da ti rezultat ne pati?

Uostalom to bi trebalo tako i biti, to bi trebao biti prirodan put. Oni koji su lošiji i otpadnu, na njihovo mjesto dolaze oni koji su trenutno bolji. Imaš pripreme uoči velikog natjecanja da u ta dva-tri tjedna na terenu pretočiš ono što se komunicira usmeno i putem raznih komunikacijskih grupa. Ali moraju igrati oni koji su u tom trenutku najbolji, a ne oni koji bi možda mogli biti za tri godine najbolji.

Apsurdno je da su Šego, Karačić, Štrlek, Marić, pa i Jotić, Slišković na nekim rezervnim popisima ili čak ni tamo. Musa je uletio kada je zagustilo i dogorjelo pod prstima i u jednoj utakmici koju je odigrao održao školicu igranja obrane kompletnom kadru.

I da se razumijemo, grubo je i neistinito govoriti da su na hrvatskoj klupi bile neznalice. Sve su to treneri koji su se i u klupskom rukometu pokazali i potvrdili. Međutim, identično kao i u košarci, sve su to bili treneri iz sustava, treneri koji znaju kako funkcionira Savez i što se može, a što ne može.

Moguće je da nas ubrzo čekaju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo koje također, pogađate, nije u prvom planu već još jedna usputna stanica. Hoće li ih igrati najbolji ili neki drugi, odlučit će izbornik. Naš stav je jasan - uvijek bi trebali igrati isključivo najbolji, imali oni 19 ili 38 godina, apsolutno nebitno.

FOTO: Sanjin Strukić/PIXSELL