Hod po rubu bliži se kraju

Još uvijek je teško probaviti katastrofične vijesti o potencijalnom gašenju jednog od najvećih hrvatskih klubova. Svakakve bajke smo slušali mjesecima, bajke koje su od početka bile na klimavim nogama, a realnost je da je Cibona pred totalnim slomom, praktički izbačena na ulicu, s ogromnim dugovima i bez budućnosti.

Cibonin račun je u blokadi, igrači su bez plaća mjesecima, dug je samo rastao i došli smo do toga da je klub bez vodstva, bez dvorane, uskoro vjerojatno i bez igrača, a s ogromnim dugovima za koje nitko ne odgovara iako takva manipulacija sredstvima koja nemaš nose i elemente kaznenog djela.

Za hrvatske pojmove Cibona je bila sasvim dobrostojeći klub. Imala je svoje nekretnine, ime, status, ali Cibona je isto tako bila i sinonim za klub koji troši puno iznad svojih mogućnosti. Dovodili su se i preplaćivali svakojaki igrači, trošilo se nemilice na sve i svašta, a kada je dug otišao u nebo, Grad je uskočio kao "spasitelj" i uzeo Ciboni nekretnine u zamjenu za otpis dijela duga.

Nesposobne uprave koje su znale trošiti, ali ne i donositi novac, nisu niti vodile brigu o tim prostorima od kojih je dio bio potpuno zapušten, a na kraju krajeva sve se moglo izbjeći uz samo racionalniju potrošnju i pametniju manipulaciju onim što posjeduješ.

Cibona ne hoda po rubu od jučer ili prekjučer, to traje već više od 20 godina, a od onog trenutka kada je ostala bez imovine, bilo je jasno kako postoje samo dvije opcije - stečaj ili prodaja kluba.

Ciboni je ruku spasa nudio Emil Tedeschi, ali tadašnja uprava kluba se nećkala i premišljala uz blagoslov tadašnje gradske vlasti i Tedeschi se povukao. Ozbiljnu priču imao je i Aco Petrović, ali ništa se nije izrealiziralo, uvijek je netko negdje nešto kočio što je u našem sportu postalo pod normalno.

I ova posljednja uprava imala je svoju priču, međutim niti ta priča nije dovedena do kraja. Sada je spor oko dvorane, investitor je tražio koncesiju, a Cibona u dvorani ne može niti igrati. Komunikacija nove uprave prema van bila je dosta oprezna, ali da tu dosta toga ne štima i da nije sve onako kako se predstavlja pokazali su odlasci predsjednika i direktora sa svojih funkcija. Trebali su biti imenovani nasljednici, ali nisu, dug je nastavio rasti, situacija je bila sve bezizlaznija, a nakon osvajanja naslova prvaka, sve je izašlo van.

Danas Cibona treba čudo koje će se jako teško dogoditi. Treba hitnu novčanu injekciju koja bi prije svega spasila klub, a ne vidim otkud bi ona mogla doći. Još prije nekoliko godina u razgovoru s ljudima iz i oko kluba, potvrđeno mi je kako je bilo opcija za izdašnija sponzorstva, konkretnije financiranje, ali atmosfera je bila takva da su oni koji su htjeli donijeti novac tražili i kontrolu tog novca što je sasvim normalno i logično, a to se nije svima sviđalo pa su sve priče padale u vodu.

Uglavnom nakon godina životarenja i umjetnog preživljavanja, Ciboni je čini se došao kraj. Ono što je apsurd, kraj je stigao u onom trenutku kada je Ciboni titulu prvaka donijela mlada momčad o kakvoj su godinama u Ciboni pričali da bi trebao biti put za budućnost. Ako se ne dogodi neko čudo, sljedeće sezone ove igrače gledat ćemo na drugim adresama, a Cibona će postati prošlost.

Ako Cibona i završi u stečaju i krene s novim imenom, neka i krene od početka, od tamo gdje pravilnici nalažu. Nikakvo zaobilaženje pravilnika, "interesa hrvatske košarke", ako se želi krenuti od nule i ispočetka, Cibona ne smije uzimati nikakve kredite i oni joj se ne smiju dati.

A ovo što se događa u Ciboni danas ide na dušu bivšoj gradskoj vlasti i bivšim Ciboninim upravama. Klub koji je imao sve predispozicije da bude samoodrživ u potpunosti je devastiran, uništen i bačen na koljena.

Još jedna apsurdna priča iz Hrvatske...

FOTO: HINA/Daniel KASAP