Ususret jubilarnoj brdskoj utrci, Malačka u svom 25. izdanju

Nima Splita do Splita, piva se i ne bez razloga kazuje u svim segmentima življenja, a jedan je prepoznatljiv širom kugle zemaljske. Split je uz sve svoje dobro izuzetno prepoznatljiv kao grad sporta, grad nadarenih, vrhunskih i kvalitetnih sportaša. U tu veliku porodicu brojnih sportova ubraja se i automobilizam kroz koji je proteklih desetljeća prošlo jako puno kvalitetnih sportaša, kud više izuzetnih sportskih djelatnika koji nisu po onoj narodnoj lijeni, već naprotiv poduzetni i što više uporni – ko tovari. I neka su!

I eto nas tako nadomak jednog znakovitog jubileja splitskog automobilizma. U vikendu što ga dočekujemo, od 17. do 19. lipnja, nadomak Splita tijekom tri dana odvijat će se jubilarno 25. izdanje međunarodne automobilističke utrke što ponosno nosi naziv Nagrada Malačke – Sv. Dujam 2022., u znak svog zaštitnika, zaštitnika grada iz kojeg stižu vrijedni oktanski entuzijasti i zanesenjaci brzina okupljeni u Splitskom autoklubu.

Samo povijest bilježi kako su se nekad auto i moto utrke vozile i po gradskim ulicama, pa i splitskim, ali odavna je već kako to, a posebno neke od disciplina koje zahtijevaju specifične konfiguracijske dionice, ne mogu biti gradska zbivanja. Želja za organizacijom brdskih utrka na Marijanu već kao ideja bila je neostvariva, ali snovi su postojali. Da se ne zatomi splitski automobilistički đir, devedesetih godina vozile su se prvo, pod okriljem Splitskog autokluba utrke na susjednom otoku Braču, na dionici Supetar-Nerežišća. No, smirajem rata i bujanjem turizma, te javne prometnice nisu više dozvoljavale pretvaranje u privremene piste, makar to bilo na dan-dva.

Stoga se, kako u sjećanjima kazuje doajen sportskih djelatnika auto moto sporta, legenda Ante Baumgartner, prišlo ideji Hvali more, drž se kraja, pa je oktansko događanje vožnje uzbrdo pronašlo novu, kopnenu destinaciju nadomak Splita, na padinama Kozjaka, u zaleđu Kaštela, na području Općine Lečevica, točnije Radošiću. Već na spomen ovog mjestašca misli idu u nekom drugom smjeru, znanoj bikijadi, borbi s bikovima i sveprisutnoj Seoskoj olimpijadi. I ima neka tajna veza, ima korist od svega toga, jer se upravo veliki asfaltirani plato, gotovo usred ničega, u ravnoj poljani okruženoj malim brdašcima, koristi i za Park vozača brdske auto utrke koja se vozi u smjeru mora, prema Planinarskom domu. Bilo dolaskom na utrku, bilo odlaskom s nje, svaki namjernik, bio on natjecatelj, pratnja ili gledatelj, upravo na tom jedinstvenom vidikovcu mora zastat. A ono – pogled puca na Split, Kaštela, Trogir, ma sve more sinje koje je podareno tom dijelu Srednje Dalmacije.

SVE JE POČELO 1998. GODINE

Na Kozjaku se počelo voziti 1998. godine. Prema dokumentima bila je to utrka u kojoj je sudjelovalo 23 automobilista, a prvim se pobjednikom upisuje, ma tko drugi nego najbrži i najtrofejniji hrvatski automobilist Niko Pulić, koji svoj uspjeh ponavlja i godinu kasnije. Bile su to njegove godine, njegove sezone, mjeseci u kojima je harao hrvatskim, ali i europskim stazama. I od tada do danas, pa čak niti u vrijeme godina korone, 2020. i 2021., na Malački se nije stalo utrkivati. Što više, upravo je ta 2020. bila godina kojom su se, uz Skradin i Buzet, Malačka i Splitski autoklub upisali u povijest i spasili hrvatsko prvenstvo na brdskim stazama. Bila je to godina u kojoj su na Malačku stigli brojni europski asovi, godina koju će se pamtiti po novom rekordu staze kojeg je u vremenu 1:53,161 minut i prosjekom 130,433 km/sat postavio nitko drugi nego jedanaesterostruki europski prvak Talijan Simone Faggioli.

"Ovo je staza na kojoj se jasno vidi tko zna", kazao je poslije pobjede ovaj talijanski as koji ostaje upisan u povijest prvih 25 brdskih utrka na Malački.

Prije njega, s 15-tak sekundi slabijim vremenom, dugi je niz godina rekorderom staze slovio crnogorski as Miloš Asanović.

No, vratimo se statistici i hrvatskim pobjednicima. Već spomenuti Niko Pulić pobijedio je i 2001. godine, ta tri puta u Kategoriji I (turistički automobili), da bi od uvođenja Kategorije II, formula i prototipova na ovu stazu 2003. godine ponovo prvim pobjednikom bio Niko Pulić. Ponovio je još jednom taj svoj uspjeh 2011. godine i tako do danas upisao pet pobjeda, jedini u dvije kategorije. Pulić je na listi prijava i ove godine, prema vlastitim kazivanjima vozi oproštajnu sezonu nakon 40 godina automobilističkih užitaka, pobjeda, slavlja, tekorda, nebrojenih naslova državnog prvaka u različitim disciplinama, ali i tri naslova europskog prvaka na brdu.

Najstrofejniji u Kategoriji I s pet pobjeda u nizu od 2004. do 2008. godine jedan je od istinskih splitskih asova, legenda i višestruki državni prvak, nositelj Zlatnih kaciga HAKS-a Branko Krstulović. I danas je, već nizom godina u organizacijskom timu utrke obavljajući zadaću osobe za kontakte s vozačima, a uz to je i jedan od sponzora utrke zahvaljujući vlastitom poduzetničkom radu, naravno vezanom uz automobile. Po četiri su pobjede upisali Solinjanin Robert Bradarić (2009., 2010., 2013. i 2017. godine), te Riječanin Siniša Krainc (2011., 2012., 2014. i 2015.). Po jedna pobjeda uz jednu od godina upisana je uz pet automobilista: Dražen Belohradski (2000.), Silvio Bajde (2002.), Boris Durlen (2003.), Ante Alduk (2016.) i Tomislav Muhvić (2018.).

SUPERIORNI DEJAN DIMITRIJEVIĆ

Posljednje tri godine, od 2019. do 2021., najvišu pobjedničku stepenicu Kategorije I osvajao je aktualni viceprvak Hrvatske, trenutno drugoplasirani poslije tri utrke, Zagrepčanin Dejan Dimitrijević. On je ujedno deseto ime koje se nalazi na popisu Zlatne knjige Malačke Kategorije I. Smiješi li mu se nastavak niza ili otvara prostor nekom novom.

U Kategoriji II, uz Niku Pulića od 2003. godine, samo su petorica vozača okusila slast pobjede. Prvo Darko Ladavac 2004., potom tri puta Talijan Ricardo Ala (tada član hrvatskih klubova) 2006., 2009. i 2010. godine, te dva puta Branimir Radić (2007. i 2008.). Jednu od pobjeda, onu 2014. godine upisao je i Riječanin Dino Butorac, dok je preostalih devet na svoj konto upisao već legendarni Mađar Laszlo Szasz, prvi 2012. i 2013. godine, a potom nizom od 2015. do danas.

Organizacija ove utrke u zaleđu Kaštela, gdje osim staze, parka vozača, dobrih ljudi iz okolnih mjesta, gotovo da nema ničega, traži izuzetan napor, puno infrastrukturnih zahvata (voda, struja, sanitarni uvjeti, ugostiteljstvo,...), a svakako je prioritet sigurnosni aspekt staze u koji se iz godine u godinu uvijek ulaže zahvaljujući razimijevanju lokalnih općinskih, gradskih i županijskih struktura, kao i poduzeća koja znaju što za ovaj kraj, pored bikijade, znači automobilizam.

U organizacijskom pogledu nizom se godina obol posla slijeva u skupnu neumornih klupskih aktivista od kojih svakako vrijedi izvdvojiti Damira Katunarića, Branka Poljanića i Ivicu Pivčevića, svakog u svojem domenu poslova i obveza. I eto – doveli su uz svoje suradnike utrku do rođendana – čestitamo im svima 25 puta!

Bilo je godina kada su aspiracije i želje sezale za višim ciljevima, čak i dovođenju europskog prvenstva. Ali, pravovremeno se stalo na noge, zadržalo kontinuitet i opstalo u društvu međunarodnog FIA karaktera, državnih prvenstava i kupova, pa sve do FIA CEZ Prvenstva Srednjeeuropske zone, za koje se utrka vozi i ove godine.

Lista prijava objedinje 84 vozača (jedna vozačica) iz četiri zemlje, uz 25 hrvatskih klubova, tu su još vozači Crne Gore, Srbije i Poljske.

U četvrt stoljeća puno se toga promijenilo. Mijenjala se i pozicija starta, cilja, duljina same staze, sa ili bez usporenja šiukanama, da bi i ove opstojnost staze stala na 4.100 metara sa jedinstvenim startom ispod legendarne Dalmatinke, auceste što povezuje sjevernu i južnu Hrvatsku i uz koju dijelom prolazi jedna od specifičnih hrvatskih brdskih staza. Na tri se dana pustinja, kako su je u začetku zvali, pretvara i oktanski centar s kojeg zadovoljni odlaze natjecatelji, ali i uvijek automobilizmu vjerna publika splitska publika. A Malačka mnogima posluži za povezivanje ugodnog s korisnim, pa se poslije utrke ostaje u Dalmaciji na kraćem ili duljem odmoru.

Sport i zabava – u pravom smislu riječi.

Tekst i snimci: Miroslav KRPAN