Alen Halilović: Tek starleta ili punokrvna zvijezda?

Napokon se i to dogodilo. HNL, koji posljednjih sezona tako munjevito mijenja imidž iz tek razvojne lige u sredinu u koju se može vratiti, oživjeti i karijera te doći na rub reprezentacije, uspio je privući najpoznatijeg od onih koji je na putu od velikog talenta do ostvarenog igrača negdje zalutao.

Alen Halilović dobio je novu priliku, ovaj put u domovini, Rijeka je dobila toliko potrebnog fantazista u liniji gdje su dosad operirali Pavičić i Murić, a HNL dobio je novu zvijezdu. I nemojmo se lagati, Halilović to jest i baš takva figura nedostajala je Rijeci.

Dinamo ima Petkovića, Hajduk Livaju, a Osijek Bjelicu. To su dosad bile tri najveće zvijezde domaćeg nogometa, ljudi kojima pratimo i važemo svaki korak i detaljno analiziramo svaku izgovorenu riječ ili gestu na terenu, a bome i van njega. Njima HNL uvelike duguje svoju ekspanziju i uvelike popravljen imidž posljednjih sezona jer zvijezde su ono što prodaje kvalitetan ili barem uzbudljiv proizvod, a hrvatski nogomet to svakako jest.

U posljednjem članu "Velike četvorke" dosad je nedostajala ta zvijezda, netko o kome će se na tjednoj bazi pričati i tko će Rijeku dovoditi u fokus šire publike. Dosad je figura najsličnija tome bio Damir Mišković kao relikt prvog dijela ovog tisućljeća kad su najveće zvijezde domaćeg nogometa bili šefovi klubova, razni Mamići, Fiorentiniji, Sinovčići, Spajići i ini.

Nesumnjivo je Halilović onaj tko će na sebe privući pažnju široke publike jer na to je navikao i to radi od samih početaka svoje karijere, još otkako je kao 16-godišnjak zaludio nogometni svijet i zaradio epitet "Hrvatskog Messija". Ipak, ostaje tek za vidjeti hoće li nova riječka desetka ostati tek starleta - zvijezda koja samo privlači klikove a nema što konkretnije za ponuditi, ili punokrvna zvijezda - onaj tko svu pruženu mu pažnju i interes opravdava i na terenu.

Luis Ibanez po povratku Halilovića rekao je kako ne vjeruje da će on opet postati onaj koga se proglašavalo "Malim Messijem". Pa ipak, da bi opravdao svoj povratak, Halilović to ni ne mora biti. On tek mora pokazati da je sve kontroverze i blještavilo kojim je prvo obasipan, a koje ga je onda i kočilo u razvoju nadrastao, da je pronašao nogometaša u sebi.

U mnogočemu je Halilović postao simbol svega što ne valja u modernom nogometu u kojem se mladi talenti od najmanjih nogu snimaju, privlače i snube statusom, pažnjom i novcem, a onda ih se prepusti same sebi da to opravdaju i razviju se u prave igrače. Od (pre)ranog guranja u prvu momčad Dinama pa reprezentaciju, navodnih problema s disciplinom i radnom etikom koji su se gurali pod tepih i dopuštali mu, do "izvannastavnih" distrakcija i avantura s drugim članicama jet-seta, svakako se u biografiji Alena Halilovića može pronaći stereotip moderne, razmažene zvjezdice.

Halilovića, kao i kolegu mu Antu Ćorića i mnoge druge se u Dinamovom inkubatoru u kojem tad nije bilo pravog podražaja i konkurencije oblikovalo na način da donese svima oko igrača i kluba brzu zaradu umjesto da ga se razvije kao kompletnog igrača spremnog za korak naprijed i najviše izazove. Zato je i prerano prodan i zato nakon toga nikad nije do kraja ostvaren kao igrač, već je ostao vječni talent.

Sad ima priliku za iskupljenje i može pokazati da je u svom putovanju ponešto naučio i sazrio. U deset godina od uzleta u Dinamu, igranja u reprezentaciji i Ligi prvaka, naslikavanja za Zlatanom Ibrahimovićem i osam godina od transfera u Barcelonu, Halilović je prošao put koji bi svakako trebao poniziti svakog, a kamoli dječarca kojem se predviđala karijera jednog od najboljih na svijetu.

Od Barcelone i Milana pasti do Belgije i Nizozemske, a onda i do Championshipa pa nazad do HNL-a, dovoljno je Halilović mogao izvući lekcija iz svega toga i naučiti kako biti "samo" nogometaš kako su svijetla reflektora polako blijedila.

Rijeka je za takvog igrača možda i idealna sredina. Klub je to koji je oživio karijere mnogo manje talentiranih igrača od Halilovića i lansirao ih natrag u Europu, klub je to u kojem praktički nacionalnog pritiska nema, iz ureda se ne uvjetuje uspjeh i trofeji, a dobra je oklada da se u datoj sezoni ipak može nešto osvojiti, ući u Europu ili dobro pokazati.

Na Rujevici je već uhodan mehanizam dovođenja igrača "na drugom draftu", onih koji su negdje u karijeri skrenuli i vraćaju se tu oživjeti i opet podići. Ako su u Europu iz Rijeke natrag mogli Gnezda Čerin, Murić, ranije Andrej Kramarić, Franko Andrijašević ili na stepenicu više Gavranović i Drmić, nema razloga zašto to ne bi uspio i Halilović.

No, osim dokazivanja treneru na samom terenu, predstoji mu i dokazivanje kompletnoj hrvatskoj javnosti. Teško je većina vjerno pratila nastupe u Standardu, Heerenveenu, Birminghamu ili Readingu i za nas je on većinom nepoznanica. Znamo kakav je talent bio kad se prodavao, ali ne znamo u kakvog je igrača odrastao i što može, odnosno ne može ponuditi.

Jer vraća se Halilović i kao tek blijeda ikona nekog mračnijeg HNL-a, onog od prije desetak godina kad je Dinamo imao monopol kod kuće, sramotio se u Europi i u čvrstom stisku Mamićeve ruke u talu s menadžerima, agentima, a ponekad i izbornicima "preko reda" gurao mladiće u vatru bez pravog rizika i podražaja i prodavao ih na prvi miris eura. HNL u koji Halilović dolazi mnogo je ozbiljnija i kompetitivnija liga i morat će nešto pokazati.

Statistika nije bajna, ukupno je u dvije godine skupio tek 28 Championship nastupa, od čega 18 u prvih 11 i ukupno je dao tek dva pogotka. No minutaža će doći, talent nikad nije bio upitan, problem je uvijek bio u očekivanjima, čvrstini i glavi. Tu je i zalog za optimizam jer vjerojatno nema na svijetu čvršće i teže lige za igranje od Championshipa, a očekivanja nema jer ne znamo što dobivamo.

Inspiraciju i uzor može tražiti u još jednom HNL povratniku i zvijezdi, svom nekadašnjem suigraču iz Las Palmasa. Marko Livaja ima nevjerojatno sličan put i karijeru kao i Halilović. Od ogromnog, ali problematičnog talenta kojeg je rano ugrabio Inter, preko "seljakanja" u Europi do napokon povratka doma, tamo gdje zna što ga čeka i gdje je pokazao da je sazrio, naučio se nositi s pritiskom i stigmom bad boya i ne dopustiti da mu to utječe na igre i fokus.

Za Livaju je uslijedila eksplozija i cementiranje statusa najveće zvijezde HNL-a te standardnog reprezentativca. Hoće li Halilović napisati takvo sljedeće poglavlje u karijeri, to je samo na njemu. Možda mu je teže jer bio je talent na mnogo većoj cijeni od Livaje i nije u inozemstvu imao uspješno razdoblje kao Livajino u AEK-u, ali utoliko mu je lakše jer se ne vraća u posrnulog diva koji je čekao spasitelja.

Sad je sve na Haliloviću. Rijeka ga je trebala, trebala je igrača njegovog profila, a pogotovo magnitude u procesu kompletne reizgradnje ekipe. Čini se da i on treba Rijeku i njenu magičnu sposobnost ponovne afirmacije igrača. Trebao ga je i HNL i svi mi koji ga pratimo jer sigurno imamo još jednu veliku figuru i priču za pratiti kroz ovu sezonu.

No, hoće li ostati samo na starleti, "šupljem" magnetu za priče i klikove, ili će procvasti u pravu, punokrvnu zvijer na terenu i zvijezdu vrijednu pažnje, to tek ostaje za vidjeti.