'Oblikovatelj talenta' čeka Prkačina, Roko nije mogao odabrati bolje

Roko Prkačin napustio je Cibonu i došao je na pravo mjesto. Na stranu sad razlozi zbog kojih odlazi iz hrvatskog prvaka koji su svoja, jako mučna priča, Roko dolazi na pravo mjesto u pravo vrijeme.

Otkako se zaista pojavio na velikoj sceni, još na onom U-16 Eurobasketu u Novom Sadu kad je simultankom za simultankom vodio Hrvatsku do zlata, znalo se da u rukama imamo velikog dragulja.

Otac Nikša uz menadžera Mateja Mamića pažljivo su brinuli o karijeri mladog Roka i uvijek iznova birali Cibonu kraj mnogih navodnih ponuda inozemnih klubova koji uvijek žele takvog talenta imati na oku.

Roko je i sam uvijek u izjavama govorio ne žuri, da mu je najvažniji napredak i minute prije nekakvog većeg iskoraka, a tome u prilog idu i odustajanja od NBA drafta kad bi se procijenilo da još nije spreman.

Sad je silom prilika došlo vrijeme za rastanak, a nova destinacija nije mogla biti bolja. Girona je momčad koja je tek ušla u ACB Ligu, pritiska rezultata neće biti, a imat će bome i od koga učiti. I još jednom se pokazalo da ljudi koji brine o njegovoj karijeri imaju ispravnu ideju, pa kako god to ispalo.

Blizak po poziciji tu je Marc Gasol, ali još važnije ime ono je trenersko. Aito Garcia Reneses ni sa 76 godina ne posustaje i kreće u novu trenersku avanturu, a Roko je posljednji u nizu nebrušenih dijamanata koji su prošli kroz njegove ruke.

San Epifanio, Villacampa, Xavi Fernandez, Gasol, Rudy, Rubio, Navarro, Porzingis ili Tavares, sva sila španjolskih, euroligaških i NBA zvijezda prošla je kroz njegove ruke u različitim stadijima karijere.

Ne bi bilo pošteno reći prema svim ostalim trenerima da ih je Aito stvorio, ali svakako ih je oblikovao. Svi su oni u njegovu tvornicu igrača došli kao talenti, nebrušeni dijamanti, a izašli su kao gotovi igrači.

Svakom je znao ocijeniti što fali, što dodati, na čemu inzistirati i kako ga uklopiti u ozbiljnu košarku. Ako bi bilo moguće napraviti all-around zvijer napravio bi to kao kod Paua Gasola ili Porzingisa, a ako ne, onda bi dobili elitnog specijalista kao Navarro ili Rubio.

"Nekada do ovih rezultata nismo mogli jer smo stvarali specijaliste, igrače koji su bili dobri, ali u određenom segmentu. Današnji igrači su svestrani. Ima nešto i u tome da je nekada većinu vremena, 90 posto utakmice, na parketu provodila prva petorka. Sada to nije tako, igra se s više intenziteta, s više igrača. Bio sam jedan od onih trenera koji je te stvari mijenjao. I nije bilo lako, bilo je problema", govorio je Aito za SN prije tri godine kad je bio na klupi Albe.

Premda ga se uvijek opisuje kroz samo tu jednu stranu, kao čovjeka koji voditi mlade i stvarati igrače, sam Aito se s tim neće složiti. A ima i dobar razlog, iza njega su i mnogi trofeji premda osim Barcelone nije uvijek vodio najjaču momčad:

Deset domaćih liga, pet kupova, Sporta i dva Koraćeva kupa, Eurokup i EuroChallenge s Joventutom, srebro sa Španjolcima na OI u Pekingu. Životopis je to, kad mu se pridoda i niz talenta koje je izbacio u europsku orbitu, koji izaziva strahopoštovanje.

Jedno mu ipak fali, a to je naslov europskog prvaka. No, to ga nikad nije opterećivalo jer vidi izazov u tome da razvija i pobjeđuje bez najskuplje i najbolje ekipe, ali ipak se ne želi ograničiti samo u kutiju razvojnog trenera.

"Neki treneri ne žele raditi ako nemaju najbolje igrače. Drugi odu u Sevillu, pobijede jednu od deset prvih utakmica i druge sezone skoro uđu u ACB polufinale s istom ekipom. Da bi uživali, ne morate biti prvak. Ja nemam Euroligu, ali to me ne boli. Mislim da je važno igrati na gornjoj razini svojih limita i da igrači rastu. To je on što me privlači, a ne da kažem 'Dajte mi najbolje i bit ćemo prvaci'", kaže.

"Reputacija da volim raditi samo s mladima nije istina, ali logično je da ljudi tako misle jer su mnogi koji su počeli sa mnom došli do vrha. No, kod mene rizika nema. Ne uvodim nekoga u igru jer je mlad nego jer zaslužuje igrati. Bitno je da igrač voli učiti. Albert Oliver nije igrao u niskom postu dok nije došao u Gran Canariju kod mene. S 35 godina je učio niski post", objašnjava Aito svoju filozofiju za španjolske medije.

Roko će biti sljedeći projekt. Iako je u Ciboni imao sve ovlasti, minute i pažnju, ipak se čini kao da pomalo stagnira. Kao da od tog booma u Novom Sadu nije bolji igrač, samo iskusniji i fizički jači.

Neizmjeran talent je tu, volja za radom također. Roko je brz na nogama, lateralno može odgovoriti, fizički je sjajan i atletičan, također jako dobar u driblingu. Licem prema košu može napasti vjerojatno svakog visokog igrača, a u obrani može preuzeti praktički sve od 5 do 2.

No, još nešto nedostaje. Prije svega tu je šut, obrana visokih igrača u niskom postu, kao i igra u istom. I da se sve ostalo podigne na razinu više. Po sadašnjim vrlinama Roko bi sjajno mogao funkcionirati kao niski centar, "lažna petica", ali neke mane poput igre u obrane u postu opet to onemogućavaju na visokoj razini.

Aitov posao bit će upravo to, Roka pripremiti za višu razinu i lansiranje u europsku ili NBA orbitu. Paua ili Rubija nije se libio baciti u vatru kao golobrade mladiće, ali isto tako pažljivo je njegovao psihološku i mentalnu stranu.

Premda je Rubio debitirao s tek 14 godina u ACB ligi, a sa 17 je već vodio Joventut do europskih trofeja i igrao 30 minuta u finalu OI, tada još do 18. rođendana nije smio davati intervjue. Znao je Aito da mu slava ne smije u glavu jer pritisak španjolske javnosti, koja je u sportu uvijek razmažena, a u košarci je tek "namirisala" ovu veliku generaciju, bio je neizmjeran.

Uvijek je Aito znao kako pristupiti igraču i natjerati ga na dodatni rad, kako košarkaški, tako i mentalni. Primjerice, Edy Tavares je pod njegovom paskom morao igrati sudoku, a Xavi Fernandez šah. Sve u svrhu toga da se razvije sposobnost donošenja odluka na terenu i učini ih se kompletnim igračima u svakom smislu.

"Pau je imao fizičke sposobnosti i osnove, ali zajednički nazivnik za igrače poput Paua, Rickyja ili Porzingisa je glava. Ricky je postao kompletni igrač zbog njegove konstantnosti u šutu, a na tome više može zahvaliti mentalnom nego tehničkom radu", objasnio je jednom prilikom.

Čini se kao točno ono što Roku treba, "otključavanje" njegovih sposbnosti i nedostataka te podizanje svega skupa na veću razinu. U jednom trenutku djelovao je kao sigurni NBA talent, u drugom kao igrač u zastoju. Sad ima novu, veliku šansu.

Ima od koga učiti, imat će dosta prilike i na njemu je da je iskoristi. Ima i mnogo vremena, tek mu je 19 godina, a i mnogo talenta. Budite sigurni da je tako jer sigurno ga Aito ne bi htio da nije tome slučaj. U svakom slučaju, pred Rokom i svima nama koji ga pratimo vrlo je uzbudljivo razdoblje.

FOTO: HINA/Damir SENČAR