Nasmiješena Betty - atletičarka koja je 'ustala iz mrtvih' i prkosila svim prognozama

Kada govorimo o Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, uglavnom su nam na pameti dvije stvari - uspon nacizma i četiri zlatne medalje Jessea Owensa. Međutim, istog dana kada je Owens bio dio zlatne štafete na 4x100 metara, odigrala se još jedna utrka koja je pala u sjenu njegovih dostignuća i nekoliko godina kasnije gotovo pa potonula u zaborav.

Ipak, nećemo odmah o tome - vratimo se unatrag nekoliko godina.

Mjesto radnje je gradić Harvey u Illinoisu koji je 20-ih godina prošlog stoljeća imao nešto više od deset tisuća stanovnika. Vrijeme je negdje između kraja 1927. i početka 1928. godine. Nekadašnji trkač Charles Price radio je kao profesor prirode i društva, ali i trener muške atletske ekipe u srednjoj školi Thornton Township. Čini se da je više od svega volio točnost. Mirno je i strpljivo čekao dolazak vlaka na stanici.

Nešto dalje 16-godišnja Elizabeth Robinson završavala je s nastavom. Ne znamo što je zadržalo, možda razgovor s prijateljicama ili pisanje domaće zadaće, ali u jednom je trenutku shvatila koliko je sati i da mora požuriti kako bi uhvatila taj isti vlak jer tko zna kada bi stigao sljedeći za obližnji Riverdale koji je imao oko tisuću i pol stanovnika. Vesela djevojka koja je voljela svirati gitaru i glumiti u školskim priredbama, potrčala je koliko su je god noge nosile.

Zvuk vlaka odjekivao je u daljini, a Charles Price već se ukrcao. Vlak je polako kretao kada je iza sebe vidio jako brzu učenicu. Ne vjerujući da će ga moći uhvatiti, okrenuo se drugim zanimacijama. Vrata su se zatvorila, a na njegovo veliko iznenađenje, Elizabeth je, kada je podignuo glavu, sjedila baš kraj njega. Bio je svjestan da je sasvim slučajno nabasao na nešto posebno.

Osnivač modernih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin nije bio pretjerano otvoren za nastupanje sportašica, a kada je otišao iz Međunarodnog olimpijskog odbora 1925. godine, prošireni su horizonti olimpijske obitelji, a djevojke dobile šansu natjecati se u raznim sportovima već tri godine kasnije u Amsterdamu.

Charles Price priključio je Elizabeth muškoj atletskoj ekipi i u kratkom periodu shvatio da djevojka nadmašuje sva njegova očekivanja. Već u svojoj prvoj utrci na 60 yarda, u ožujku 1928. godine, završila je na drugom mjestu iza Helen Filkey, koja je u tom trenutku držala američki rekord na 100 metara. Sljedeću utrku izjednačila je tadašnji svjetski rekord od 12.0 sekundi, ali nije bio priznat zbog "jakog utjecaja vjetra".

Postala je jedna od četiri američke atletičarke koje su izborile nastup na Olimpijskim igrama, iako se do puta u Nizozemsku, ne računajući crkvene piknike, natjecala u svega tri službene utrke. Svoj nastup izborila je drugim mjestom u finalu američkih kvalifikacija u Newarku iza Elte Cartwright.

Interesantno, jedina je od svojih sunarodnjakinja uspjela izboriti finalnu utrku na 100 metara. Razlog? Bilo je to vrijeme u kojem se nije toliko pazilo na prehranu, a putovanje preko Atlantskog oceana se odužilo.

"Američka reprezentacija malo se previše zanijela na brodu. Kružio je alkohol, bilo je jako puno hrane, a posebno sladoleda. Stvarno su se prepustili pa su nabacili i dosta kilograma", napisala je autorica Roseanne Montillo koja je intenzivno istraživala i pisala njenu priču.

Na dan finalne utrke sa sobom je nosila patike za trčanje, ali čini se da je nervoza učinila svoje. S obzirom na to da je u Amsterdam stigla s dva para, gotovo prekasno je shvatila da je na stadion ponijela dvije lijeve. Hitno su morali poslati nekoga tko će donijeti drugi par, a ta osoba uspjela se vratiti u posljednji trenutak, netom prije dolaska na start. Prije toga čak je razmišljala trčati bosonoga.

Kleknula je u položaj za start, kao i tri Kanađanke i dvije Njemice, a pištolj je ubrzo opalio. Sve je krenulo iz trećeg puta jer su zbog preuranjenog starta diskvalificirane Myrtle Cook i Leni Schmidt. Utrku je opisao dopisnik Chicago Tribunea William Shirer:

"Na polovici utrke Robinson je bila poravnata s kanadskom prvakinjom Fanny Rosenfeld i išla sve bolje kako je utrka odmicala. Došla je do male prednosti koju je zadržala do presijecanja vrpce na cilju. Vremenom od 12.2 sekunde nadmašila je svjetski rekord za jednu petinu sekunde."

Snimka utrke pokazuje Rosenfeld koja je nervozno bacila pogled na svoju suparnicu koja je s osmijehom na licu išla prema ciljnoj ravnini. Bilo je jako tijesno.

Kanađani su počeli slaviti, podizali su i bacali svoju natjecateljicu u zrak. Čak je i Robinson mislila da je završila druga. Ostala je uzbuđena i nasmiješena jer je to uspjela ostvariti. Ipak, to se promijenilo kada su stigli službeni rezultati i da je upravo ona postala prva osvajačica zlatne medalje u ženskoj konkurenciji. Do današnjeg dana nitko mlađi nije uspio u tom naumu. Još uvijek nije imala ni 17 godina.

Na tim istim Olimpijskim igrama osvojila je i srebro u štafeti 4x100 metara, a po povratku u Sjedinjene Američke Države nastavila je gdje je stala. Pobjeđivala je u utrkama i dolazila na naslovnice novina, spremajući se na novi pohod na zlato, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. godine.

Sve bi se to vrlo lako moguće ostvarilo, da nije bilo jednog vrućeg ljetnog dana. U jeku priprema željela se osvježiti plivanjem, ali treneri joj nisu dopuštali. Zato je 28. lipnja 1931. godine Elizabeth prekinula trening kako bi se, ni više ni manje, provozala u avionu. Njen rođak Wil bio je iskusan pilot i uvjerio je da bi visoko u zraku bilo osvježavajuć. Na trenutak možda i jest bilo ugodno, ali onda je sve stalo.

"Ljudi i dalje ne znaju kako se to dogodilo, ali avion kojim je pilot upravljao odjednom je samo stao, malo izvan Chicaga, a onda se zabio u zemlju", piše Montillo. Na prvu se činilo da oba putnika nisu imala sreće.

Svjedoci nesreće pronašli su djevojku kojoj je jedna od nogu bila potpuno izvrnuta i slomljena na tri mjesta, a lijevo rame skršeno. Iznad desnog oka bila je duboka porezotina. S obzirom na to da nije odgovarala na pozive, nije ni odnesena u bolnicu, nego direktno u mrtvačnicu. Međutim, tamošnji mrtvozornik primijetio je disanje i njen život je spašen. Oboje su nekako preživjeli.

Jasno, liječnici su joj rekli da, s obzirom na ozljede, neće više nikada moći trčati. Jedno vrijeme provela je u kolicima, a kada se vratila kući, nije htjela niti izaći iz kreveta. Ipak, njen zet imao je drugačije ideje. Svako jutro, iz dana u dan, izvlačio je iz kreveta i vodio u šetnje. Na početku to bi bilo samo nekoliko koraka van kuće. Nekoliko koraka pretvorilo se u šetnju ulicom, a šetnja ulicom i prvi trk. Zapalio se stari žar.

"Doktori su mi rekli da se ne bih ovako dobro izvukla i oporavila da nisam bila u dobroj formi", rekla je jednom prilikom.

Naravno, ništa nije lako, a posebno povratak nakon takve ozljede. Polako, ali sigurno, krenula je prava borba koja je trajala sljedećih nekoliko godina. Međutim, uz sav trud, zbog težine ozljeda više nije mogla kleknuti u poziciju za start. Bila je svjesna da se nikada neće ponovno moći natjecati na 100 metara, ali uz malo prilagodbu mogla bi uhvatiti mjesto u ženskoj štafeti. Jasno, ako ne bi startala kao prva, ne bi morala čučnuti.

Osim zadivljujućeg povratka trčanju, unatoč liječničkim prognozama, još je značajnija u svemu tome promjena načina razmišljanja. Bila je to djevojka kojoj je sve što je radila kroz život lako polazilo za rukom, čak i bez prevelikog truda. Tako je bilo i s trčanjem do tog kobnog trenutka. Takav mindset bio je dio života nje i njene obitelji koja je podržavala u svemu. Kada je žrtva postajala veća, a ishod neizvjestan, nije se pokolebala.

Konkurencija za nastup u Berlinu bila je puno teža, a američka reprezentacija financirala je atletičare, a atletičarkama poručila da će morati samostalno pronaći novac za putovanje. Računi za liječenje bili su jako velik uteg obitelji, a uz to joj je otac, usred Velike depresije, izgubio posao u banci. Morala je prodati značajnu količinu osobnih stvari, ali zlatnu medalju iz Amsterdama držala je čvrsto uz sebe. Uz to se zaposlila kao tajnica i nekako skupila taj novac.

New York Times dao joj je nadimak Nasmiješena Betty, ali sama atletičarka bila je svjesna da će joj to biti posljednje Olimpijske igre na kojima će se natjecati. Vremena za veliki smijeh baš i nije bilo na bacanje.

Berlin 1936.

Gradnja grandioznog Olimpijskog stadiona krenula je 1934. godine prema ideju arhitekta Wernera Marcha s ciljem prikazivanja arijevske fizičke superiornosti. Nijemci zaista jesu dominirali, osvojili su najveći broj medalja, ali njihove tadašnje mitove srušio je dobro nam znani Jesse Owens.

U ženskoj štafeti 4x100 metara velika je rukavica bačena Amerikankama jer su Njemice u kvalifikacijama istrčale novi svjetski rekord i bile favoritkinje za zlato. Međutim, malo znanja i tračak sreće, okrenule su potpuno situaciju.

Robinson je trčala kao treća, prije nje krenule su Harriet Bland i Annette Rogers, a posljednjih 100 metara trčala je Helen Stephens. Dok je štafeta stigla do Betty, Njemice su već bile preuzele vodstvo, ali svoju je dionicu odradila izvrsno i ostala jako blizu.

Posljednja njemačka trkačica Ilse Dörffeldt pokušala je prebaciti štafetu iz jedne u drugu ruku i na njenu nesreću, ona joj je ispala. Bio je to kraj njemačkih nadanja. Stephens je projurila kraj nje i donijela svojoj reprezentaciji zlatnu medalju, a ukupno vrijeme (46.9) bilo je dvije desetinke brže nego u kvalifikacijama.

Nakon Berlina

Kao što je i najavljivala, Betty Robinson više se nije natjecala i sa samo 24 godine otišla je u sportsku mirovinu. Prodavala je ratne obveznice tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije je ipak utonula u lagani zaborav većine.

1977. godine uvedena je u Kuću slavnih američke atletike, a 19 godina kasnije nosila je olimpijski plamen uoči Olimpijskih igara u Atlanti. Preminula je 18. svibnja 1999. u 88. godini.

"Nisam razmišljala o tome da postanem heroina. Samo sam htjela pobijediti u utrci."

FOTO: YouTube/screenshot