Ugledajte se na nogometaše, rukometaše i vaterpoliste

Izbornici košarkaške reprezentacije uvijek su bili na vjetrometini, prvi koji su bili na udaru kritika i gotovo uvijek okarakterizirani kao oni koji su "nesposobni" i krivi za rezultat koji je uglavnom bio ispod očekivanja javnosti. Stoji da je bilo situacija kada je Hrvatska imala na pladnju trenere više kvalitete, a biralo se drugačije jer je bilo najlakše gurnuti nekog jeftinijeg iz sustava da sjedne na klupu. No prečesto se u cijeloj priči amnestiralo igrače i prelazilo preko nekih stvari.

Igraj na košarkaške utakmice na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Gotovo da nije bilo popisa, natjecanja i priprema, a da nije bilo otkaza i to ne zbog onog objektivnog razloga vezanog uz ozljede već je tu bilo i stvari koje se ne bi smjele ispriječiti dolasku na pripreme i pokušaju pomaganja reprezentaciji.

Fraza o izgubljenom kultu reprezentacije koji se mora ponovno izgraditi u hrvatskom sportu najviše se odnosi na košarkašku reprezentaciju u kojoj igrači olako i bez imalo grižnje savjesti odbijaju poziv, nešto što je nezamislivo u nogometnoj, rukometnoj ili vaterpolskoj reprezentaciji, reprezentacijama koje su daleko uspješnije od košarkaške.

Umorni su i Modrić i Duvnjak i Fatović, imali su brojni reprezentativci iz tih sportova neizvjesnu situaciju u klubu, puno toga za ispravljanje i rad na sebi, ali nije im padalo na pamet odbiti reprezentaciju, posebno u situaciji kada se bore za nastup na najvećoj sceni što Olimpijske igre jesu.

Na današnji dan život je izgubio Dražen Petrović, neprežaljeni kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije u čije vrijeme su takve stvari bile nezamislive. Uostalom, Dražen tog kobnog 6. lipnja nije niti trebao igrati tu utakmicu u Wroclawu, ali bila je to reprezentacija, to se ne propušta.

Dolazili su i Kukoč i Rađa i svi ostali gdje god je trebalo i kada god je trebalo, bez nekih ustupaka i preispitivanja sebe i drugih. Hrvatska je imala i kvalitetu i rezultat, bila je momčad i imala je kult reprezentacije.

A danas? Danas izbornik složi popis pa onda kreće nazivanje i "pregovaranje" pa križanje. Hrvatska košarkaška reprezentacija odavno je izgubila taj kult reprezentacije, ono zajedništvo i iščekivanje svih igrača kada će se ponovno naći na okupu i pružiti sve od sebe da navijače učine ponosnima.

Na kraju dana nemamo pravo plakati i kukati kako je hrvatska košarka tu gdje je i kako nam je reprezentacija tamo gdje je. Da bi se izvukla od tamo gdje se trenutno nalazi, potrebno je puno više želje, rada, žrtvovanja i razumijevanja svih koji su dio hrvatske košarke.

Ugledajte se na nogometaše, rukometaše i vaterpoliste. Kod njih nikada na upit o dolasku u reprezentaciju nije bilo "vidjet ćemo kako ću se osjećati" nego "ako me izbornik treba, tu sam". To su dvije različite stvari, jako različite.

Razumljivo je i to da je svatko različit, nisu svi Petrovići, Ukići, Šarići. No ovako se ne može naprijed. Nogometaši, rukometaši, vaterpolisti na užas svojih klubova igrali su za reprezentaciju i pod injekcijama, riskirali teže ozljede, ali nije im padalo na pamet odustajati ili otkazivati nastup.

Pred hrvatskim košarkašima nastup je na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre, na turniru na kojem će igrati protiv Luke Dončića i Giannisa Antetokounmpa i morat će biti bolji od njih ako žele u Pariz. Zadatak je pakleno težak, bio bi jako težak i da Hrvatska nastupa u najjačem sastavu, a ovako će biti još teži.

No moramo pružiti podršku onima koji su tu, onima koji su se stavili na raspolaganje reprezentaciji iako niti oni nisu svježi, spremni i bez svojih problema. Zbog njih samih želimo im prolaz na Olimpijske igre i neka tamo predstavljaju Hrvatsku najbolje što mogu.

I Hezonja je umoran, i Zubac je umoran, Šarić nema riješeno pitanje kluba, ostali imaju na čemu individualno raditi da bi postali bolji, jednom Smithu nije nikakav problem odazvati se… Teško je razumljivo da postoje oni koji nemaju dovoljno motiva, želje nastupiti protiv takvih protivnika. I to ne samo sada, ovo nije izoliran i jedinstven slučaj kada je u pitanju hrvatska košarka.

Nadamo se da će se nekad u budućnosti neke stvari promijeniti, a dok je tako, smanjimo očekivanja i zadovoljimo se s ovim što imamo. Ali hrvatski navijači zaslužuju i bolje i više.