Sinjani sanjaju još jednu košarkašku bajku

Alkar je sinoć u Zaboku upisao pobjedu protiv Ribole Kaštela i izborio svoje mjesto u polufinalu SuperSport Kupa Krešimira Ćosića. S obzirom na cjelokupno stanje hrvatske košarke, nije to bila vijest koja je napunila novinske stupce, ali definitivno je nešto što je probudilo emociju ljubitelja "radosti loptanja pod obručima" u alkarskom gradu.

Igraj na SuperSport Kup Krešimira Ćosića na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

80-godine proteklog stoljeća bile su neke od najznačajnijih u povijesti jugoslavenske košarke koja je godinama sjajnim igrama bila u europskom i svjetskom vrhu. Između svih tih događanja, provukla se sezona 1983./84. koja je jedna od najuspješnijih u povijesti malog kluba, velikog srca i žestokih navijača.

Nakon pobjeda u gostima kod dubrovačkog Juga (83:100) i zadarskog Borika (66:79), uslijedila je domaća utakmica protiv Šibenke. Renomirani prvoligaš vodio je većim dijelom susreta, a prilikom rezultata 75:77, jedan od najboljih sinjskih igrača u povijesti, Mladen Pavić, poentirao je uz prekršaj, zabio slobodno bacanje i odveo svoju momčad u sljedeću rundu.

Sljedeći protivnik, u osmini finala, Trepča iz Kosovske Mitrovice, nije stigla na utakmicu pa je uslijedio sudačko podbacivanje i registriranje utakmice 20:0 za Sinjane. Ždrijeb je bio naklonjen tadašnjem trećeligašu (zapadna skupina Druge savezne lige) koji je i četvrtfinalni susret igrao u svojoj dvorani, ovoga puta protiv Borca iz Čačka.

Bila je to još jedna tijesna utakmica u kojoj su uglavnom vodili gosti, a sve je odlučeno u zadnjim minutama. Slavili su domaći sa 62:60. Neki bi rekli senzacija, ali Alkaru je u kupu te sezone baš sve išlo za rukom, a na grotlo tada dupkom pune srednjoškolske dvorane, nitko nije mogao biti imun.

"Kakve premije? Jedva smo pokrili troškove jer se u kupu sve dijeli pola-pola. Ali isto treba igračima nešto dati, dobit će po 300 tisuća da mogu izvesti djevojku ili ženu na večeru. Nije im lako. Samo dva igrača mogu ujutro spavati do devet sati, ostali su radnici ili studenti u Splitu pa moraju na noge u šest. Onda trening poslijepodne, pa petkom navečer na put pa nema ni subote ni nedjelje. Ali dobro je, svake godine malo poskočimo na ljestvici", rekao je nakon te pobjede za Slobodnu Dalmaciju trener Alkara Stipe Vrcan.

Vrcanu nije bilo važno tko će biti protivnik u polufinalu, samo da se utakmica igra na domaćem terenu. Želja mu se ostvarila, u goste je stigao Zadar.

Polufinale

Sinj je uvijek volio košarku, ali nakon ove sezone, stvari su se podignule na još jednu razinu više. Bilo je jasno da će utakmica takvog značaja pobuditi veliko zanimanje, u prodaju je pušteno 1700 ulaznica, ali u gledalištu je definitivno bilo i više od toga. Uostalom, za tu utakmicu bi vjerojatno napunili i deset dvorana.

Uključenjem u izravni prijenos, Slavko Cvitković rekao je okvirnu procjenu od dvije i pol tisuće ljudi. Čovjek na čovjeku. Zadar je bio ogroman favorit, ali velika srčanost, posebno nadahnuće i atmosfera u kojoj ne možete čuti ni vlastite misli, donijeli su egal dvoboj.

Alkar je bio boji većim dijelom utakmice, a najveću prednost imao je u 12. minuti kada je vodio 30:22. Zadrani su na poluvremenu vodili dva razlike, a nastavak je bio sličan prvom poluvremenu, sve do minutu i 43 sekunde prije kraja koje su obilježile tu večer, 20. prosinca 1983. godine.

Naime, upravo u tom vremenu, kod vodstva Alkara 80:77, pokvario se semafor, a tu minutu i 43 sekunde, vrijeme je ručno mjerio delegat utakmice Željko Čop iz Rijeke. Svi, oni na terenu, oni na tribinama, bili su vrućih glava, preplavljeni emocijama. Puno toga događalo se tada, najmanje prave košarke, s obzirom na poveći broj grešaka na obje strane.

I onda se dogodio ključni trenutak susreta. Domaćin je vodio 82:81 i imao napad, ali je izgubio loptu. Branko Skroče preuzeo je odgovornost, išao na šut, ali Ivo Čović ga je zaustavio. Negdje u tim trenucima oglasila se i sudačka zviždaljka koja je označila - kraj utakmice!

Poludjeli su Zadrani na šibenske suce, Danka Radića i Zorana Grpca, igrači i rukovodstvo kluba krenuli su u obračun tražeći prekršaj nad jednim od svojim najboljih košarkaša. U tom metežu na teren su uletjeli i navijači, slaveći i noseći svoje junake na rukama, a Zadrani krenuli u pisanje žalbe. Kontekst tog vremena itekako je važan, posebno kada uzmemo u obzir da je Šibenka ranije te godine zasluženo osvojila titulu protiv Bosne, ali kasnije i izgubila za "zelenim stolom". Međutim, takav presedan se nije ponovio.

Sudačke greške događale su se i prije i nakon te utakmice, a događat će se sve do konca ovog svijeta. Na kraju krajeva, možda je nedostajalo i hrabrosti to suditi u takvom trenutku. Ljutio se netko na ove riječi ili ne, Zadru bi to finale bila tek jedna od crtica izuzetno bogate klupske povijesti prožete osvajanjem trofeja, a Sinjanima ipak posebno pamtiti.

Prvi i jedini put u povijesti Jugokupa da je trećeligaš dogurao do samog finala.

Nakon polufinala

Finale je donijelo utakmicu protiv Bosne predvođene trenerom Svetislavom Pešićem. Dvoboj je odigran 20. ožujka iduće godine u Sportskoj dvorani u Metkoviću, pred oko pet tisuća gledatelja. Alkar se u tim trenucima borio, a kasnije uspješno izborio, plasman u 1.B ligu, drugi rang jugoslavenske košarke, dok je Bosna nešto ranije završila sa svojom sezonom.

Objektivno, sve je bilo na strani sarajevske momčadi. Neizvjesnost je trajala tijekom prvog poluvremena, Alkari su upali u probleme s prekršajima, a njihov protivnik to iskoristio za pobjedu 92:78. Rezultat sasvim realan.

Nešto više od 20 godina nakon te utakmice, u knjizi "Sinjska košarkaška bajka", koja je bila jedan od izvora za ovaj tekst, uz autore Sretana Ugrina i Filipa Modrića, jedan od uvodnih tekstova napisao je i Danko Radić, tada već na funkciji predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza. Jasno, jedan od dvojice sudaca na spomenutom polufinalu. Između ostalog, o te sporne 103 sekunde napisao je:

"U tim vremenima na svim terenima bio je domaćinski stol, uz sekunde koje su mogle biti duge poput vječnosti, ali mogle su i nestati u hipu. Stoga sam se umjesto na akciju na terenu koncentrirao na rad mjeritelja vremena. Nažalost, gledajući mjeritelja vremena nisam vidio osobnu pogrešku na igraču Zadra koja se dogodila ispred mene. TV snimkom je nepobitno ustanovljeno da je greška postojala, ali nikoga u Sinju nije bilo briga... Upravo ta utakmica usmenom predajom prenosi se na sve generacije ljubitelja igre među obručima."

Koja je prava istina? Je li vrijeme isteklo ili nije? Je li bio prekršaj prije kraja ili nije? Je li bilo prekršaja? Odgovori na ta pitanja varirat će od osobe do osobe, od navijača jednog do navijača drugog kluba, svjedoka tog vremena na obje strane parketa.

Košarkaška legenda o putu prema finalu Kupa Jugoslavije jedna je od onih kojoj je svjedočio i otac potpisnika ovih redaka. To finale jedan je od glavnih razloga zašto je, godinama nakon tih događanja, od predškolskih dana pa do odlaska na fakultet, u sinjskoj srednjoškolskoj dvorani doživio neke od najljepših uspomena, a možda i glavni razlog zašto se i bavi ovim poslom.

"Bojala se Bosna igrati u Splitu i tražila da se finale pomakne negdje drugo", bile su riječi koje sam puno puta čuo kada se pričalo o toj temi. Sada je vrijeme za jednu novu generacije da jednu novu priču prenese svojoj djeci. U drugoj državi, u drugačijem vremenu i s drugim sudionicima, ali o istom klubu, o istom žaru i o istoj ljubavi prema košarci.