Rijeku i dalje ne shvaćamo ozbiljno, a ona grabi prema dvostrukoj tituli

Prošle sezone Dinamo je odnio dvostruku krunu u Hrvatskoj, SuperSport HNL "pokupio" je s osam bodova prednosti u odnosu na Rijeku, a istog protivnika svladao je u finalu SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa.

Igraj utakmice SuperSport HNL-a na SuperSport.hr (18+ Igraj odgovorno)

Riječani su nakon toga ostali bez, između ostalih, tadašnjeg kapetana Nediljka Labrovića, Veldin Hodža započeo je tekuću sezonu na Rujevici, ali u rujnu otišao u Rubin Kazan, Marko Pjaca preselio se na Maksimir, a Franjo Ivanović sreću potražio u belgijskom Union Saint-Gilloiseu.

Do kraja kolovoza 2024. obaveze u SuperSport HNL-u odrađene su jako dobro s riječke strane, upisane su tri pobjede i remi, obrana niti jednom nije kapitulirala, ali onda je stigla Olimpija. Momčad iz Ljubljane na Rujevici je u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu izvukla remi u 76. minuti, a onda u uzvratu na svom terenu petardom ispratila Riječane.

Ako je itko na početku sezone vjerovao da Rijeka može doći do ovoga što sada ima, vjerujemo da je svaka nada ugašena porazom u Ljubljani. Nitko nije mogao ni pomisliti da će uslijediti 17 uzastopnih utakmica bez poraza, prvo mjesto u ligi te lagan prolaz do polufinala kupa.

Zimski prijelazni rok nikako nije sjeo navijačima, stigli su novi udari, odnosno nove prodaje. Niko Galešić kao ključni igrač u obrani odlazi u Dinamo, Marco Pašalić u Orlando, a kapetan Ivan Smolčić u Como. Otišla su tri izuzetno bitna igrača, kostur momčadi, ali Radomir Đalović dokazao je da se i bez njih može.

Istina, trebalo mu je malo vremena, iako je druga polusezona otvorena 4:1 pobjedom protiv Lokomotive. Prvi dan veljače označio je i prvi ligaški poraz Rijeke u ovoj sezoni, Varaždin je na svom terenu zabio jedan pogodak, ali dovoljan za tri boda, isto kao Istra 1961 osam dana kasnije.

Rijeka je tako prepustila Hajduku vodeću poziciju u SuperSport HNL-u, a pogled na raspored do kraja veljače u tom trenutku izgledao je poput noćne more: Osijek na Opus areni, Dinamo na Rujevici i Hajduk na Poljudu. Reklo bi se da ne može gore, ali nakon 270 minuta igre, Riječani trebaju reći - nije moglo bolje.

Dva pogotka i clean-sheet protiv Osijeka, poker golova uz sačuvanu mrežu protiv Dinama, a onda sjajna 3:1 pobjeda protiv Hajduka. Ali, dojam je da ni nakon ta tri fenomenalna rezultata Rijeka i dalje ne dobiva epitete koje zaslužuje.

Nadasve, nije stvar ni dobrih rezultata, nego sama igra Rijeke barem je za razinu iznad konkurencije. Obrana je i dalje nevjerojatno čvrsta i stabilna, kapitulirala je tek deset puta u ligi, dok je primjerice Dinamova čak 32 puta vadila loptu iz svoje mreže.

Vezni dio rastrčan i agresivan, ali i dobro dodavački raspoložen za ofenzivce. Kao što je Gennaro Gattuso rekao, Rijeka ti dopusti posjed, ali dok uzme loptu odmah ide okomito prema golu i strašno je opasna. Objektivno gledajući, igra Rijeke je u odnosu na konkurenciju iz Splita i Zagreba puno protočnija, brža i na oko ljepša.

Jasno, Dinamo i Hajduk imaju puno jače navijačke baze, a dok se one prepiru međusobno, Rijeka u tišini radi i bježi konkurenciji, što na tablici, što po zdravijoj i ugodnijoj atmosferi unutar samog kluba. Transferi se rade pametno, dovode se igrači s dosta iskustva, ali opet oni koji mogu donijeti prevagu na terenu svojom kvalitetom.

Duje Čop sve je ono što je Riječanima nedostajalo, napadač koji će kupiti tzv. ničije lopte i iskusno vrebati u kaznenom prostoru. Čak i bez njega je na Poljudu to sjajno izgledalo, ali ogromne zasluge moraju ići Toniju Fruku.

Majstor za asistencije, kreativac koji i van svoje prirodne pozicije pokazuje zavidnu razinu kvalitete, a moramo reći i igrač koji se opasno nameće Zlatku Daliću za poziciju među Vatrenima. Rijeka je oživjela i karijeru Naisa Djouahre, koji se tek u svojoj trećoj sezoni uspio nametnuti, a trenutačno igra u životnoj formi.

Rekao je Đalović, nije taj dečko bez razloga bio u Real Sociedadu tako mlad, Crnogorac mu je odriješio ruke, dao mu slobodu u igri, dok to Francuz vraća na najbolji mogući način. Baš kao i Niko Janković, nekadašnji igrač Dinama.

Dakle, Rijeka često ostaje bez svojih "glavnih" igrača, ali svaki put netko drugi ispliva na scenu. Zaključak je da snaga Riječana nije u pojedincu, kao što se primjerice Dinamo oslanja na Martina Baturinu, Marka Pjacu i Brunu Petkovića ili Hajduk na individualnu kvalitetu Marka Livaje i Ivana Rakitića.

Ali, kada je već tako, kada Rijeka prikazuje najbolju igru i niže najbolje rezultate, zašto se o njoj ne priča kao favoritu za osvajanje dvostruke krune? Zašto se i dalje priča kako Dinamo ima najkvalitetniji kadar ili kako Hajduk ima najboljeg igrača u ligi, kada je na Kvarneru situacija daleko bolja od one na Maksimiru i Poljudu?

Rijeka ima individualnu kvalitetu, pravi momčadski duh i očigledno pobjednički mentalitet jer nije nimalo lako vezati tri pobjede u derbijima u razmaku od desetak dana, a pritom je još svaka došla na impresivan način.

Ulazimo u ključni dio sezone, Rijeka ima sve u svojim rukama i priliku da prelomi sezonu. Već jednom iskoristila je lošu Dinamovu sezonu, a sada ima priliku dokrajčiti ne samo Modre, nego i splitske Bile, koji godinama sanjaju posrtaj velikana s Maksimira.

Rijeci slijede utakmice protiv dvije zadnje momčadi prvenstva, prvo Gorica u gostima, onda Šibenik doma, a potom novi derbi s Hajdukom, ovoga puta na Rujevici. Nakon te utakmice slijedi reprezentativna stanka, do iste puno stvari može biti razriješeno, ne samo na tablici, nego i na slici i predstavi Rijeke u hrvatskom nogometu.

Dotad, momčad s Rujevice prihvatit će da se njoj ne priča puno, ali teniskim rječnikom možemo poručiti: Rijeka u ovom trenutku servira za dvostruku krunu.