Šoštarić: 'Za zemlju s takvom infrastrukturom, naši uspjesi su čudo'

Nenad Šoštarić je trenutno izbornik hrvatske mlađejuniorske reprezentacije, predavač Svjetske rukometne federacije i academic master coach Europske rukometne federacije, voditelj Škole rukometa u RK Zagreb, predavač na Sportskom učilištu, mentor trenerima u Hrvatskoj i izvan granica Hrvatske, a odnedavno i član stručnog trenerskog savjeta HOO-ova Centra za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme.

"Čekam pravu priliku jer bih želio još dvije ili tri godine raditi kao trener i prenositi drugima svoje iskustvo. Gdje će i kada to biti ne znam, jer ljudi planiraju, a bogovi se smiju. Želja mi je raditi ili u klubu ili u reprezentaciji koja želi nešto postići, koja nije zadovoljna osrednjošću i gdje igrači žele raditi. Tražim osnovne uvjete za rad i ambicioznost čitave organizacije da se to što postoji podigne na višu razinu. Kad se takva neka priča pojavi, bit ću sretan da tamo radim", otkriva Nenad Šoštarić u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

Tijekom Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj pisao je i novinske komentare. Uoči SP-a je, tako, napisao "Imamo kvalitetan kadar, ali ne možemo reći da imamo vrhunsku ekipu. Nismo na svakom mjestu pokriveni savršeno. Međutim, rukomet je kolektivni sport i tu odlučuje ekipa. Možemo napraviti puno." I pogodio.

"Istina, ulaskom u finale napravili smo puno više od tih mojih očekivanja. Prvobitno očekivanje je bilo da dođemo do četvrtfinala i da se vratimo u prvih osam na svijetu, a napravili smo dva koraka dalje što je fantastičan rezultat, posebice za daljnji razvoj našeg rukometa. A ovo što sam rekao je moja filozofija čitavo vrijeme – u rukometu nikad ne može pobijediti pojedinac, nego reprezentacija. Kod nas su iz utakmice u utakmicu iskakali neki drugi igrači, ali je to prije svega bio timski rad, a tim izbacuje pojedinca. I ovdje se pokazalo da je to tako u ekipnim sportovima."

Puno se tijekom Svjetskog prvenstva govorilo i pisalo o slaboj gledanosti utakmica u kojima nije bilo Hrvatske. Čak je i Šoštarić u jednom trenutku napisao "Mi nemamo sportsku kulturu", iako on nema nikakvih dvojbi oko toga vole li Hrvati rukomet.

"Mi volimo rukomet i mi volimo rukometnu reprezentaciji. U Zagrebu je i gledanost Lige prvaka dobra ako su rezultati dobri. Volimo pobjednike i to je činjenica, i u rukometu i u svim drugim sportovima. Činjenica je i da nitko neće platiti XY eura da bi gledao Zelenortske Otoke kako igraju protiv Kube. To bi tako bilo i negdje drugdje. Kad govorim o nedostatku sportske kulture onda mislim prije svega na to da mi imamo kulturu ispijanja kave, ali nemamo kulturu bavljenja sportom. Svi mi, i stariji i mlađi. Vi ćete, primjerice, vidjeti da u Oslu za vikend nema nikoga u gradu jer oni onda ili trče po šumi ili skijaju. Ali to je nešto što se razvija od rođenja i što mi moramo usađivati mlađim generacijama koliko je to moguće. Bitno je zato da su djeca i na ovom prvenstvu vidjela svoje idole jer idoli su ti koji te vuku da se počneš baviti sportom, umjetnošću ili bilo čime trećim."

Šoštarić, vezano uz navedeno, ističe još jednu pojavu.

"Mene muči to što smo mi kao ljudi jako kritizerski nastrojeni. Gledam preko vikenda utakmicu danske lige i naše lige i vidim dvije po kvaliteti, tehnici i taktici jednake utakmice. No, tamo je bolja organizacija, tamo su 'cheerleadersice', vatra, veliki semafori i sve ono što mi radimo u Ligi prvaka. Drugi dan čitam komentare na webu. Na našim stranicama su komentari „ovi nemaju pojma“, „ispada im lopta“, „kakav je to rukomet?“, a na nekoj danskoj web stranici piše „u 23. minuti vidjeli smo savršeno dodavanje“ i slično. Hajdemo i mi potencirati ono lijepo, a ružno nastojati popraviti."

Podsjetili smo Šoštarića na još jedan njegov komentar. "Mi nemamo sustav. Nama sport počiva na tri stvari: talentiranoj djeci, roditeljima koji su spremni maksimalno pomoći svojoj djeci i ludim trenerima koji često rade i badava", napisao je nakon SP-a.

"Nemamo sustav u kojem ćemo imati osigurane sve faktore i sve elemente koji su nam neophodni. Kako možemo govoriti u sustavu kada u ovom trenutku svi rukometni klubovi u Zagrebu imaju jednu i pol dvoranu za trening? Kako možemo govoriti o sustav u kojem, s obzirom da je Dom sportova u rekonstrukciji, mi imamo situaciju da nam prvoligaški klubovi treniraju u 11 sati navečer, da nam djeca treniraju od 10 do pola 12 navečer? Tu govorimo i o djeci od 10, 11 godina. Kako govoriti o sustavu u situaciji kada ravnatelj iz škole izbaci klub koji je u godinu dana okupio 28 djece i otvorio školu rukometa i u njihov termin ubaci rekreativce? Osim toga, svima nama u sportu će biti puno bolje kada ćemo si moći dozvoliti da djeca ne plaćaju članarinu. U klubovima koji su udruge građana djeci treba omogući besplatno treniranje."

U spomenutom stručnom trenerskom savjetu CIRSP-a su uz Šoštarića još i Nikola Bralić, Zlatko Dalić, Neven Cegnar, Jozo Jakelić, Mladen Katalinić, Igor Kriajimskii, Ratko Rudić, Neven Spahija, Edis Elkasević, Veljko Laura, Vladimir Preradović i Siniša Vitez. Kad vidite sva ta imena…

"Prije svega, velika je čast biti u društvu svih tih ljudi koji su tamo i taj krug se neprestano širi. Svatko od nas ima svoje iskustvo i svoja znanja kako pomoći sportu. Naša uloga može biti savjetodavna, ali i edukativna. Mi smo usmjereni na ono što su treneri usmjereni čitav život, a treneri su čitav život vizionari. Primjerice, Nikola Bralić već danas zna kako želi da izgleda četverac koji će eventualno jednom biti oformljen i kakvi zaveslaji veslača u njemu moraju biti. Ja znam kako bih želio da moja ekipa izgleda i na koji način da igra. Moje razmišljanje je da mi trebamo dati viziju budućnosti i razvitka ne samo jednog, nego svih sportova i tako pokušati usmjeriti tok hrvatskog sporta. Naravno, kasnije kroz suradnju s Hrvatskim olimpijskim odborom koji sve to omogućuje, a koji je oslonjen i na vladu RH, uspostaviti neke mehanizme koji su potrebni da bi se sve to ostvarilo i da se sport razvija u pravcu u kojem mi to želimo."

Za hrvatski sport često znamo reći da je čudo. Šoštarić se ne boji da bi tom čudu, kao i svima ostalima, jednom mogao doći kraj.

"To se očito ne događa jer mi ta čuda ponavljamo iz dana u dan. U jednom trenutku imamo Janicu i Ivicu Kostelića, pa se onda nešto kasnije pojavi Filip Zubčić, pa onda i Zrinka Ljutić koja s 20 godina uzdrma skijaški svijet. Pa onda imamo Gorana Ivaniševića, pa kasnije Ljubičića, pa Ančića, pa Čilića. Pa u atletici, tom bazičnom sportu, stalno imamo vrhunske rezultate, a sad već dolaze i novi s Janom Koščak i Rokom Farkašem i Marinom Bloudekom… Za zemlju s takvom infrastrukturom, to je stvarno čudo. Da ne govorim o kolektivnim sportovima", zaključuje Nenad Šoštarić.