Hrvati su dvolični, a skijanje je najbolji primjer

Fenomenalna Zrinka Ljutić ispisala je nove prekrasne stranice hrvatske sportske povijesti. 21-godišnja Zagrepčanka u američkom Sun Valleyju postala je prvi puta u karijeri najbolja slalomašica svijeta i visoko u suzama podigla Mali kristalni globus.

U jednoj utakmici ili na jednoj utrci “svatko“ može pobijediti, ali kada ste najbolji nakon deset utrka koje se održavaju u razmaku od gotovo šest mjeseci, onda znači da zaista vrijedite. Da Zrinka vrijedi već je odavno svima jasno, ali njezin put prema vrhu nije bio strelovit, nego postepen i bez forsiranja.

Najbolja mlada skijašica na svijetu prvo postolje dohvatila je još u siječnju 2023. godine. Već tada je imala brzinu za borbu s najboljima, ali nije imala konstantu, previše je griješila i olako ispadala.

U ovoj sezoni sve je sjelo na svoje mjesto. Zrinka je sporije krenula, ali je nakon ozljede Mikaele Shiffrin “namirisala krv“ i s tri pobjede u četiri utrke utabala stazu prema besmrtnosti.

Veliki “pjesnik“, a još veći trener Ante Kostelić sigurno je bio ponosan. On najbolje zna kako je odgajati najbolje na svijetu i to kada vam svi okreću leđa. Hrvati slave Zrinku, dive joj se i posvećuju objave, ali kada pogledamo generalni odnos Hrvata prema sportu, mi Zrinku zapravo ne zaslužujemo.

Kultura uspjeha

Hrvatska konfiguracijski nije skijaška zemlja, ali ima bogatu skijašku tradiciju i prema nekim istraživanjima gotovo svaki četvrti Hrvat odlazi na zimski odmor. Rekreativno skijanje je u porastu, ali Sljeme već dvije godine čeka novu žičaru, a Bjelolasica je odavno izgorjela.

Žičara navodno kreće u izgradnju, a time će se na Sljemenu stvoriti barem kakvi-takvi uvjeti za normalan trening. Snježna kraljica bila je možda megalomanski projekt i kao takva je na sebe navukla bijes mnogih ljudi, ali nećemo dugo čekati da je nakon Zrinkine eksplozije oni isti koji su je kudili počnu zazivati.

Hrvatski sportaši su na cijeni samo kad su uspješni, čim rezultati nisu na razini postaju trošak na koji jadni porezni obveznici (u državi koja je u šest godina izgubila pola milijuna stanovnika, a za svakog četvrtog dobila novog zaposlenika u javnom sektoru) bacaju novac.

Vedran Pavlek radi fenomenalan posao i u svojoj je profesiji vjerojatno najbolji na svijetu. Hrvatska reprezentacija uspjela je preživjeti odlazak Kostelića i zapravo postati konkurentnija nego što je to bila prije.

U posljednjih nekoliko sezona osim Zrinke postolje su dohvatili Filip Zubčić, Samuel Kolega i Leona Popović, a Istok Rodeš i Elias Kolega ostvarili su top deset plasmane.

Hrvatska je u slalomskoj utrci znala imati četiri skijaša koji su osvojili bodove. Zrinka je ove sezone ostvarila tri pobjede, a sve austrijske skijašice zajedno četiri.

Uloga Filipa Zubčića, koji je s osvajanjem bodova krenuo još kad je Ivica aktivno skijao, je podcijenjena. Filip je godinama jedan od najbolji veleslalomaša svijeta, ima svjetsku medalju, tri puta je bio među tri najbolja u veleslalomu u Svjetskom kupu, a 2021. je u ukupnom poretku završio kao peti.

Ostvario je tri pobjede, u disciplini u kojoj to nije uspjelo ni Ivici, a u karijeri ima čak 12 postolja. On je vukao hrvatsko skijanje u međurazdoblju i svojim rezultatima omogućio da Hrvatska ostane na “mapi“.

Taj isti Zubčić, zbog svoje navijačke pripadnosti, nakon svakog slabijeg plasmana prima uvrede, ne samo ljudi, nego i nekih portala koji mu se rugaju. Stvarnost je to na žalost u kojoj živimo.

Većina hrvatskih sportaša, uspješnih ili manje uspješnih, u jednom trenutku karijere dođu na zub internet ratnika koji znaju bolje od njih i koji jedva čekaju njihov posrtaj. Ti isti će klicati njihovo ime, slaviti i tražiti smjene vlasti jer nakon uspjeha nisu organizirani dočeci.

Prekrasne slike dočeka kojima smo mogli svjedočiti nakon srebra hrvatskih rukometaša ulaze u povijest. Vaterpolisti nisu bili te sreće nakon svjetskog zlata, ali zato je njih osam u klupskom derbiju dubrovačkog Juga i zagrebačke Mladosti u Gružu s tribina pratilo 138 gledatelja.

Tužna je stvarnost u kojoj živimo ili zapravo nije, sve ovisi o tome kako si tko postavi. Hrvatska je sportska sila i dobila je novu heroinu zbog koje ljudi otvaraju šampanjce i pronalaze veselje. To je sjajno, ali bilo bi još bolje kada bi Hrvati počeli cijeniti i onu drugu stranu medalje. Kada bi prestali vrijeđati i kada bi podržali i one kojima ne ide.

Sportska kultura se postepeno gradi, ali u Hrvatskoj ona ne postoji, postoji samo kultura uspjeha i zato hrvatski sport opstaje samo zahvaljujući nadobudnim pojedincima. Kada pojedinci u svojoj borbi uspiju i stignu na vrh, Hrvat će im brže-bolje staviti lovorov vijenac i slaviti njihove uspjehe kao vlastite, ali neće ni pomisliti da budućim generacijama olakša život.

Možda su ti visoki kriteriji hrvatske publike razlog zašto na ovom prostoru rastu iznimni sportaši, a kako bi bilo kada bi se im pružila adekvatna podrška, nikada nećemo saznati.