PSG je odlaskom silnih zvijezda dobio ono što mu je nedostajalo, a Real Madrid radi suprotno

Poslije pet godina, Paris Saint-Germain ponovno će igrati finale Lige prvaka i imati priliku za prvo, povijesno osvajanje prestižnog trofeja. Na impresivan način Parižani su došli do same završnice, poslije nešto lošije odigranog ligaškog dijela, svi su ostali oduševljeni njihovim načinom igre u play-offu.

Dvoboj protiv Bresta u šesnaestini finala igrači Luisa Enriquea prošli su kao 'plitak potok', Liverpool je svladan tek nakon jedanaesteraca, ali uz zaista impresivnu igru u obje utakmice. Uslijedio je onda prolaz protiv Aston Ville, a onda i još jedne engleske momčadi, Arsenala.

Otkako je Nasser Al-Khelaifi preuzeo klub, imperativ je svakako osvajanje Ligue 1 i domaćeg Kupa, ali Liga prvaka san je svakog navijača PSG-a. Konkurencija u francuskom prvenstvu, ruku na srcu, nije prejaka, stoga fokus se bez većih problema može prebaciti na najelitnije europsko natjecanje, ali nešto je uvijek nedostajalo.

Momčad ispred pojedinca, klub je iznad svakoga

Problem Parisa bio je taj što je godinama kupovao igrače, ali nije stvarao momčad. Uvijek bi tu bio netko čija riječ 'vrijedi više' od ostalih, primjerice Zlatan Ibrahimović svojevremeno imao je veće ovlasti nego kapetan Thiago Silva. Imena su bila tu, ogroman novac bio je uložen, no mentalitetom igrači jednostavno nisu dorasli za najveće domete, svatko je igrao za sebe.

Kasnije je ta teza potvrđena dolaskom Neymara Juniora, koji je s Kylianom Mbappeom u paru radio čudesne stvari, no dvojac bi nerijetko zakazao u važnijim europskim utakmicama. Na bljeskove je to bilo zaista sjajno, utakmica Neymara protiv Bayerna 2021. godine jedna je od najboljih individualnih predstava ikada, ali kontinuitet nije bio tu.

Možda je to dijelom zbog spomenutog nedostatka konkurencije u domaćem prvenstvu, igrači se jednostavno previše opuste, izgube osjećaj, uz dužno poštovanje svim francuskim klubovima, teških utakmica, a onda to europski velikani iskoriste.

Nije pomogao niti dolazak (po)najboljeg nogometaša svih vremena, Lionel Messi je s Kylianom Mbappeom i Neymarom Juniorom činio trojac u napadu, ali to je automatski značilo i tri igrača manje u obrani.

Ove sezone to nije slučaj, Luis Enrique sklopio je sjajnu momčad, pomno je birao na svakoj poziciji, a dominira Europom čak i bez klasičnog centarfora. Ousmane Dembele nekako prednjači kao prvo ime u medijima, ali ponašanjem na terenu svakako to nije jer ondje su svi isti.

Između ostalog, Enrique je to dokazao 1. listopada, kada je baš protiv Arsenala iz spiska pozvanih igrača izostavio Dembelea jer je Francuz negodovao nakon izmjene u 82. minuti protiv Rennesa.

“Ako netko ne ispunjava ili ne poštuje očekivanja momčadi, onda nije spreman za igru. Utakmica protiv Arsenala nam je važna, želim da svi igrači budu spremni i zato je Ousmane van sastava. Želim najbolje za ekipu, to je moj posao“, rekao je tada bivši trener Barcelone.

Real Madrid radi upravo suprotno

Real Madrid ima najjaču povijest što se tiče Lige prvaka, osvojio ju je šest puta u posljednjih 11 godina, a baš zato što je momčad bila ispred svega. Jasno, Cristiano Ronaldo zvijezda pa kakvih god da je ostalih deset igrača, ali tada je Karim Benzema 'skrivao' svoju klasu podređujući se momčadi.

Osvojili su Madriđani najelitnije natjecanje dva puta i nakon odlaska sjajnog Portugalca, čak i što ih je napustio dugogodišnji kapetan i ratnik kluba Sergio Ramos. Dakle, snaga Reala nije bila u pojedincu, nego u momčadi.

Već jednom Kraljevi su okupili Galacticose, a isto rade i u ovim sezonama. Nije se to ispostavilo, barem zasad, kao idealno rješenje jer svatko tu želi svoj komad torte. Kylian Mbappe, Vinicius Junior, Jude Bellingham i Rodrygo, svatko od njih želi biti zaštitno ime aktualnog prvaka Europe, a i Trent Alexander-Arnold koji dolazi na ljeto također ima status zvijezde.

Teško je sve to balansirati, najbolje to zna Carlo Ancelotti jer, primjerice, kada gubi i hvata zaostatak, neku od zvijezda mora izvaditi, a tko god to bio, neće dobro reagirati. Time se narušava atmosfera u svlačionici, koja je izuzetno važan faktor za uspjeh.

Nadalje, kao što je to vrijedilo za trojac Messi-Mbappe-Neymar, tako vrijedi i kod igrača madridskog Reala. Koliko god zvijezda je u ofenzivnom dijelu, toliko je igrača manje u obrani.

Jako dobar pokazatelj je trka u utakmicama protiv Arsenala, gdje je Kylian Mbappe, primjerice, istrčao ukupno 14 kilometara u dvije utakmice, dok je Gabriel Martinelli, krilni napadač Gunnersa, samo na Santiago Bernabeuu bio na brojci od 11 i pol kilometara.

U Realu se nijedan od ofenzivnog pokera ne planira podrediti momčadi, kao što je to radio Karim Benzema, a zbog toga ovosezonski rezultati i pate.

Hansi Flick i Barcelona

Dobar primjer toga da je momčad ključ uspjeha je Barcelona i njezin strateg Hansi Flick. Jasno je bilo da će Katalonci odlaskom Lionela Messija određeni period patiti, no Blaugrana se vratila u vrh europskog nogometa.

Dopadljiva i organizirana igra, gdje nitko nije lišen obrambenih zadataka pa tako ni oni najistureniji. Robert Lewandowski redovno je na više od deset pretrčanih kilometara, baš kao i nevjerojatno talentirani Lamine Yamal, što je znatno više u odnosu na gore spomenuti madridski napad. Uostalom, zbog toga su Katalonci zabili 12 golova u tri utakmice protiv najljućeg rivala ove sezone.

Flickov nogomet je iscrpljujući, konstantan presing nije lako održavati, ali kada to rade i 'zvijezde', onda se samim time i ostatak sastava lakše motivira.

Barcelonu je finala Lige prvaka i borbe za trostruku krunu koštala neopreznost u zadnjoj liniji, ali i bravurozne obrane Yanna Sommera. Švicarac je dokazao da dobar golman zaista vrijedi pola ekipe, u polufinalnom okršaju djelovao je poput hobotnice između stativa.

Red, rad i disciplina

Ne samo da su Flick i Enrique u Barcu i PSG vratili momčadski duh, nego su vratili simpatizere i jednom i drugom klubu. 'S guštom' se ponovno mogu pratiti utakmice, nema tzv. robotskih igrača, koji prate samo i isključivo sustav.

Ova dva stratega vratila su ideju, slobodu igračima i dopustila atraktivne poteze, zbog čega se ulaznice i plaćaju. Lamine Yamal s jedne i Desire Doue s druge već sada su nositelji igre svojih momčadi, ali poštuju hijerarhiju, poštuju odluke trenera i prije svega, stavljaju ekipu ispred sebe.

Tko god igra na ovoj razini o kojoj pričamo, došao je tu zbog talenta i rada, ali za sami vrh potrebno je to usavršiti redom i disciplinom. Zahvaljujući Flicku i Enriqueu, mlade i nadolazeće generacije ne trebaju brinuti sve dok ih prate, a to mogu i sami shvatiti na primjeru ove sezone. 

FOTO: EPA/MOHAMMED BADRA