Tajni život Wimbledona: vrtlari, orao, bijeli zakon i smrt kralja

Mnoge trivije oko najpoznatijeg teniskog turnira na svijetu već znate: jedini Grand Slam koji se igra na travi, tradicionalno bijela odora za natjecatelje, plus famozne jagode sa šlagom u pauzi sportskih uzbuđenja. Ona poznata hajdučka fraza iz Velog mista, "i nikad nas neće štufat" savršeno pristaje uz ovaj spektakl na All England Lawn Tennis i Croquet Clubu, južnoj periferiji jednog od brojnih londonskih predgrađa, gdje se samo u daljini vide krovovi divova u Cityju.

Istina je da postoje čak četiri turnira pod egidom Grand Slam (ovaj termin "ukraden" je iz terminologije poznate igre Bridge), ali Wimbledon je ipak broj jedan. Počevši od same tradicije, utemeljen 1877. godine. Četiri ljeta kasnije krenuo je New York, potom Roland Garros (1891.), a Australian Open 1905. godine.

Ono što je posebnost, zapravo trademark Wimbledona je, naravno – trava, podloga na kojoj je rođen tenis, pravi klasik, za razliku od ostalih koje su stigle kasnije. Englezima je, znate već, tradicija važnija od života, neka pravila se nikad neće promijeniti. I dok su i US Open i Australian Open prešli na beton i tvrdu podlogu ((Rolan-Garros je, jasno, oduvijek karakterističan po crvenoj zemlji), ovdje nema niti će ikada biti promjena.

Od 2001. godine terene Wimbledona pokriva sorta Engleski višegodišnji ljulj, savršen za izdržati sva "bombardiranja" iz asova i smasheva pa tako danima i danima. Ranije, korištena je kombinacija raži (70 posto) i crvene vlasulje (30 posto).

Trava se kosi svakog jutra, precizno na visinu od osam milimetara i poslužila je, zaista, kao prava literarna inspiracija mnogim poznatim autorima. Najpoznatije djelo ispisao je John McPhee (Levels of the Game, 1969.) u kojem je točno pola romana posvećeno Robertu Twymanu, koji vam naravno zvuči potpuno nepoznato, ali je u Wimbledonu bio legenda kao – glavni vrtlar! Danas njegovu ulogu zauzima Neil Stubley, u svom timu ima 15 suradnika vrtlara, a za vrijeme trajanja turnira brojka naraste do 28. Izgleda puno, ali zapravo i nije ako znate da se Wimbledon igra na 18 terena, plus još 20 koji služe za treninge, a u cijelom kompleksu ih je ukupno 46. Svake godine potroši se devet tona sjemena trave, kreće se sa sadnjom od travnja kad trava naraste do 15 cm, a nastavlja do početka natjecanja triput tjedno.

Osim vrtlara, među "zaposlenicima" Wimbledona zaduženim za terene nalazi se i orao Rufus, koji ima samo jedan zadatak: držati golubove što dalje od poprišta natjecanja.

Briga o travi i nije jedini precizno razrađeni ritual Wimbledona. Posebno poglavlje su bijele linije terena koje se ucrtavaju 45 dana prije početka turnira, a mješavina preparata sadrži titanijev dioksid. Svaka linije debela je 50 mm, osim donje koja je dvostruko deblja. Vjerojatno ne znate za još jedan kuriozitet: sve do 1981. godine igralo se bijelim lopticama, koje su potom postale žute, kako bi bile što vidljivije u tv prijenosima. Da, Wimbledon drži primat i u tom segmentu, prvi teniski radio-prijenosi, naravno, u produkciji BBC-a, krenuli su 1927. godine, uz komentare Freddiea Grisewooda i Johna Snaggea, a tv prijenosi datiraju od 1967.

Zaštitni znak Wimbledona je bijela boja, štoviše, suci su dužni upozoriti igrače da moraju biti odjeveni pretežno u toj boji, ako ne već u kompletu. Poznat je slučaj iz 2013. godine, kad je Federer greškom nosio tenisice s narančastim potplatom. Nakon toga su pravila donekle ublažena. Nigdje kao tu, u južnom Londonu na Grand Slam turnirima nije moguće kupiti ulaznice na dan meča (ako nisu prethodno rasprodane), a upravo ti redovi za čekanje su postali mitski. Kako se dijeli maksimalno 500 ulaznica – koje ne uključuju Center Court – znaju se formirati još navečer kako bi sretnici ujutro stigli do šaltera. Uz to, kraj terena se nalazi brežuljak Aorongi Park, gdje se okupljaju gledatelji bez ulaznice za središnje terene i postalo je idealno mjesto za piknik. Nama je znan iz vremena kad je nazivan Henman Hill, po britanskom tenisaču koji je (uzalud) pokušavao prekinuti post još od Freda Perryja, a zaustavio ga je jednom i naš Goran u mitskom polufinalu 2001. Kasnije je opet prekršten, u Murray Mound, sa sretnijim epilogom za domaćine.

Last, but not least, naravno – famozne jagode sa šlagom. Porcija od deset komada košta dvije i pol funte, a sve jagode stižu s Huge Lowe Farms, obiteljska tvrtka sa dugom tradicijom. Tijekom turnira, obitelj dostavi Wimbledonu ukupno 30 tona jagoda, što je simbolična brojka s obzirom da svake godine proizvedu 5000 tona (imaju zaposleno 700 berača).

To, i mnogo više jest Wimbledon. Manijakalno, savršeno organizirano natjecanje, koje u svojim pravilima ima uvršteno doslovno – sve. Vjerovali ili ne, čak i opcije da se tijekom turnira dogodi teroristički napad, nacionalni dan žalosti ili smrt kralja.

Ove godine slavio je Jannik Sinner. Tko će biti sljedeći? Odbrojavanje već traje…