Rođendan Automotodroma Grobnik, nastao na tradiciji Preluka

Bila bi to jedna obična rujanska nedjelja, sredinom mjeseca, tek koji dan uoči kalendarskog početka jeseni, da se nije dogodilo nešto povijesno, za mnoge neočekivano, za vidovite svjetla budućnost oktanskog sporta ovih naših prostora.

S jedne strane bespuće ravnice, s druge pak stijena pogledom prema Platku, uz nezaobilazni brežuljak na zapadu s grobničkim Kaštelom iza kojeg sunce zarana zađe, u prostranoj šljunčanoj udolini sjajila se "crna zmija" - asfaltna staza poput nekog "izolirbanda" zaljepljenog na hrpici šećera. To je bila neka "nova lijepa cesta" - nova staza. Najnovija u svijetu. Najzahtjevnija, pa moguće i danas, svojom specifičnom konfiguracijom. Duga je 4.168,75 metara, na najužem dijelu široka 10, na startnom pravcu 17 metara, a na 320. metru nadmorske visine. Na trećini okomitog puta do – Platka! Statistika projekta govorila je 18 zavoja, 15 pravaca, a asfalt debljine deset centimetara. Za nevjerovati, taj isti prvi asfaltni sloj izdržao je "brušenje" gumama do predvečerja svog 40. rođendana.

Za sve oktanske zanesenjake ta je nedjelja bila više od blagdana. Uz ograde, na okolnim brežuljcima odmah nazvanim "matuljsko brdo" i "zagrebački zavoj", pored avio piste i tko zna gdje sve ne, procjene kažu, načičkalo se 80 do 100 tisuća duša. Više i od legendarnih Tatara i Turaka. Živih. Oduševljenih. Neponovljivo! Impozantno!

REKORDNA IZGRADNJA NOVE STAZE

Na okrugu Preluk vozile su se utrke od 1946. godine sve do 1969. godine, kada se održala prva od devet utrka svjetskog prvenstva. Na stazi dugoj 6.000 metara, nastupali su i automobilisti, štoviše formule. S jedne strane stijene, s druge more. Na prelučku su stazu stizali svjetski asovi i zbog sigurnosti, kako svoje tako i gledatelja, kojih je bio nemali broj, u jednom su trenutku morali toj legendi - Preluku – kazati zbogom! Odluka čelnika FIM-e – Svjetske motociklističke federacije – bila je neprikosnovena: na Preluci zbog (ne)sigurnosti više se ne smije voziti. Bilo je to nakon 19. lipnja 1977. godine, posljednje, tada 27. Velike nagrade Jugoslavije, utrke koja će biti upisana kao posljednja na ovoj kultnoj stazi.

Okupljeni u Centar auto moto sporta predvođeni agilnim Stjepanom Lakićem, pred kojim su sva vrata ovih prostora otvarana širom, krenuli su u novi i nadasve neizvjesni izazov. Novu stazu. Da, da – novu! Jesen je protjecala u odabiru lokacije, a ing. Andrija Prager, kasniji "tata" - glavni projektant "grobničke ljepotice" putovao je Europom i spoznavao čari već poznatih staza sa samo jednim zadatkom – projektirati na ovim prostorima najbolju stazu. Prve su misli bile usmjerene na prostor kod Rupe, no odluka je pala – na sjeveroistok Rijeke!? Zima na prijelazu 1977. u 1978. godinu dovela je na grobničku ravan, ali podno stijena – građevinare. U grobničkoj šljunčari nicala je nova kružna staza za oktanske sportove. Izgrađena je za rekordnih – šest mjeseci. Dovoljan rok da već od 13. rujna u park vozača, s ulazom iz smjera Podhuma, primi svjetske nomade na dva kotača. I nakon samo šest mjeseci građevinskih radova stigao je dan za pamćenje. Na novu stazu Automotodroma na Grobničkom polju stiglo je Svjetsko motociklističko prvenstvo – Grand Prix. Prvi službeni počasni krug provezao je Opatijac Branko Bevanda, motociklistička legenda, na "posuđenoj" Yamahi svojeg najvećeg rivala Riječanina Marijana Kosića, slijedećih godina sudionikom brojnih GP utrka na Grobniku. Upisao se u povijest, provezao krug uzdignute ruke i oprostio od aktivnog bavljenja motociklizmom.

U POSUĐENOM KOMBINEZONU DO DVIJE POBJEDE I REKORDA

Utrke četiri klase 50, 125, 250 i 350 ccm bile su besprijekorne. Pobjednici su radosno špricali "Bakarskom vodicom". U librima povijesnih podataka danas slavljenika Automotodroma Grobnik upisani su prvi pobjednici po klasama: 50 ccm - Španjolac Ricardo Tormo (Bultaco – prosjek 130,783 km/sat), 125 ccm još jedan Španjolac Angel Nieto (Minarelli, 140,395km/sat), te jedini prvi dvostruki pobjednik Australac Greg Hansford (Kawasaki). Bio je prvim apsolutnim rekorderom Grobnika ostvarenog u klasi 350 ccm brzinom 153,110 km/sat. Nastupio je u posuđenom kombinezonu sunarodnjaka Haralda Bartola, jer su "neke noćne ptičice" svjetskim asovima dale do znanja da su ipak na – Balkanu. Ukrali su Hansfordov kombinezon.

Točno 13 godina (čudna li broja) trajala je "grand prix" idila "grobničke ljepotice". Pobjednički su vijenac oko vrata vješali sami velikani – jahači na dva kotača: Roberts, Mamola, Uncini, Spencer, Lowson, Gardner, Schwartz, Rainey, Hansford, Grossi, Mang, De Radigues, Lavado, Herweh, Pons, Cardus, Nieto, Reggiani, Lazzarini, Kneubühler, Martinez, Prein.

17. lipnja 1990. godine vozio se posljednji "Grand Prix" motocikala na dva kotača. Hrvatska (tada još nazivom utrke GP Yugoslavia) je postala nesigurna zbog ratnih razaranja u neposrednom okruženju. Statistički u knjizi rekordera tog slavnog perioda ostaje upisan, kasnije još dugo godina nepokorivi apsolutni rekorder grobničke staze Amerikanac Wayne Rainey vozeći "Yamahu" u klasi 500 ccm brzinom 168,178 km/sat obišavši krug od 4.168,75 metara za samo 1:29,220 minuta. Nastupili su te, ali i kasnijih nizom godina povratnici na Grobnik – prikoličari svjetskog prvenstva i kupa, a pobjedom su slavili Švicarci Michel – Birchall (Krauser).

Po čemu pamtiti 1990. Na žalost i po teškoj ozljedi Njemca Rainholda Rotha. Još jedna kap više "u punoj čaši". Već slijedeće godine nije bilo Velike nagrade (YU), već se u "našem" terminu vozila u Španjolskoj VN Europe.

KONTINUITET ALPE ADRIA I REVITALIZACIJA STAZE

U listopadu 1992. godine osmišljen je i začet ciklus Alpe Adria Cupa, koji se u neznatno dopunjenoj formi imenom i skupinama motocikala vozi i dan danas, nedavno na grobničkoj stazi u svom 87. izdanju. Bilo je utrka Prvenstva Europe, FIM Europskih kupova i brojnih međunarodnih ogleda. Motociklistima su se već druge godine nove staze priključili i automobilisti, nizom godina utrkama državnog i međunarodnog karaktera, sve do FIA CEZ Prvenstva Srednjeeuropske zone ili pak nekoliko godina prestižne Nascar Euro Serije.

Uoči svog petog desetljeća staza grobnika dobila je i svoj novi, tek drugi pokrov, asfalt kojim je zagarantirana neka nova budućnost, a rekonstrukcija i usavršavanje upravne zgrade i boxova, kao i sigurnosni aspekt cjelokupne staze, garantiraju dan danas mogućnost značajnih moto i auto manifestacija. No, nisu utrke samo zauzeće Grobnika, svakodnevnica je prisutna kroz treninge, klupske i timske utrke, testove, gospodarske i medijske manifestacije. Iz dana u dan.

Automotodrom Grobnik do danas je ostao jedino hrvatsko "oktansko svetište" brzine i adrenalina, mjesto u široj regiji gdje je motorsport uvijek znao naći dobre organizatore brojnih domaćih i međunarodnih manifestacija. Šteta da istih nema više, šteta da i dalje samo želimo, čekamo i živimo u nadi povratka nekih novih svjetskih asova. Jednog dana....

A danas Automotodromu Grobnik, istoimenoj tvrtci koja brine o poslovanju i domicilnom Motociklističkom klubu Kvarner sretan 17. rujna – 47. rođendan "grobničke ljepotice".