Zabluda o Cristianu: eksploziju saudijskog nogometa pokrenuo je legendarni Brazilac 70-ih

Međutim, to je već u startu potpuna zabluda. Prvo poglavlje ove storije ispisano je davno, davno prije, čak možemo i odrediti datum. Te, 1978. godine, u Riyad je sletio glavom i bradom – Roberto Rivelino, čovjek koji je promijenio povijest nogometa u ovoj zemlji. Velemajstor i jedan od udarnih aduta velikog Brazila, svjetski prvak iz 1970. godine u ekipi zajedno s Peleom, a u klupskim okvirima, lider Corinthiansa i Fluminensea. Čak je neposredno pred dolazak u Arabiju, na SP 1978. u Argentini nosio broj 10 "Verde-oroa", makar ga je tad potpuno zasjenio i oteo mu minutažu novi mladi lav, poznat nam kao – Zico. Ipak, i tad je Rivelino bio globalno poznati as, a neposredno prije tog Mondiala, Brazil je bio gost Saudijske Arabije – nogometno potpuno anonimne azijske zemlje, ali sposobne platiti brdo love za prijateljski ogled s "Kariokama". Tom prilikom, "ulovile" su ga gazde Al-Hilala i ponudile faraonski ugovor, jedan od onih iz kategorije "koji se ne mogu odbiti".

U povijesnom kontekstu, bitno je znati da streloviti uspon Saudijske Arabije počinje još 1973. godine kad je kriza izazvala ogroman rast cijena nafte na svjetskom tržištu, doslovno im se "slilo" neopisivo bogatstvo koje dotad nisu mogli sanjati. Sve to potaklo je kralja Al Sa'uda u grandiozni projekt sveopće modernizacije zemlje, po zapadnom modelu, a gradovi nalik najbogatijim metropolama Europe i SAD-a. Nogomet je od ranije bio popularan zbog britanskog utjecaja, a kao dodatni izazov poslužili su im susjedi: Iran je 1978. godine postao prva zemlja tog dijela svijeta koja je nastupila na Svjetskim prvenstvima, a četiri godine kasnije to će uspjeti i Kuvajtu.

I tako je krenula "brazilizacija": Rivelino je otvorio vrata novim pridošlicama, za njim je stigao još jedan reprezentativac, Renato, pa izbornik šampionskog Brazila 1970., trener Mario Zagallo, upravo on je vodio Kuvajt 1982. te su ga, logično, postavili za izbornika i on im je donio prvi povijesni uspjeh, plasman na OI 1984. Pridružili su im se onda redom, Rubens Minelli, prvak Brazila s Internacionalom i Sao Paulom, Tele Santana (izbornik Brazila na SP 1982.), Luiz Felipe Scolari, Sebastiao Lazaroni, Vanderlei Luxemburgo i mnogi drugi najugledniji "ambasadori" brazilskog nogometa.

Sve je, jasno, moralo donijeti rezultate, pa su "Sinovi pustinje" (nadimak njihove reprezentacije) konačno 1994. izborili svoju premijeru na SP, sa koje dan-danas pamte gol Al-Owariana Belgiji. Istovremeno, Saudijska Arabija zaradila je "politički legitimitet", recimo tako, pridruživši se "anti-iračkoj koaliciji" u prvom Zaljevskom ratu, otvorivši se za inozemna ulaganja i utrpavši milijarde eura od trgovine naftom. Nakon što su Brazilci pokazali put, postala je, doslovno, Eldorado za svjetski etablirane zvijezde, poput Hriste Stoičkova, Roberta Donadonija, Roba Witschgea… "Promet" je tekao i u suprotnom smjeru, pa je ostalo zapisano ime Samija Al-Jabera, najboljeg saudijskog nogometaša te njegov senzacionalni transfer u Wolverhampton.

Kontinuirani rast, koji traje, eto već pola stoljeća, doživio je neviđenu ekspanziju u ovom desetljeću, ne samo dolaskom Ronalda i njegovom gažom od 200 milijuna eura godišnje, nego i cijele svite asova, poput našeg Brozovića, a još prije dvije godine dosegnuta je brojka od pola milijarde dolara za pojačanja u jednom prijelaznom roku, s tendencijom – daljnjeg uspona koji još traje. Čak i jedan Aleksandar Mitrović, bez podcjenjivanja, dobio je 75 milijuna za tri godine, a nedavni transfer Simonea Inzaghija iz jednog Intera u Al-Hilal ima 26 milijuna motiva godišnje. Firmino, Mane, Benzema, Mahrez, Kante, Henderson, Gerrard (trener) – samo su neka od slavnih imena koji nisu odoljeli zovu arapskog bogatstva.

Što se točno krije iza ove najnovije ekspanzije Saudi League? Kratica je PIF (Public Investment Fund) koji je predsjednik, glavom i bradom, doslovno, Mohammad bin Salman Al Sa'ud, sin već spomenutog Salmana, sedmog kralja Saudijske Arabije, obitelji čija se težina "odokativno" procjenjuje na 700 milijardi dolara. Između ostalog, ovaj Eldorado izrastao na "crnom zlatu" posjeduje 80 posto dionica Newcastlea, te 75 posto najjačih domaćih klubova, a to su Al-Hilal, Al-Nassr, Al-Ittihad i Al-Ahli.

Konačni cilj cijele ove operacije trebalo je biti domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. godine, ali je FIFA ipak izabrala trojnu kandidaturu Španjolske, Maroka i Portugala, ali istovremeno – da se ne uvrijede – automatski objavila da je Saudijskoj Arabiji povjerena organizacija onog sljedećeg, 2034. godine. Dotad bi ovaj uzlet saudijskog nogometa mogao doseći neslućene visine, a valjda i reprezentaciju dostojnu uloge protagonista na takvom natjecanju.

A kakve veze ima nogomet sa zemljom koja nikad niti je bila sila u ovom sportu, niti ima neku tradiciju? "Iskoristiti nogomet za modernizaciju Saudijske Arabije i promjenu percepcije kakvu ima ova pustinjska država u svijetu", objašnjeno je jednom u analizi uglednog The Economista. Ili, kako bi rekli nešto zlobniji cinici, "umivanje lica" zbog kritika i optužbi zbog politike kršenja temeljnih ljudskih prava.