Rukometašice Lokomotive bore se za EHF Europsku ligu: 'Najvažnije je biti uporan, ostalo će doći'

Upravo je taj sustavni rad ono što već godinama čini Lokomotivu Zagreb jednim od najuspješnijih ženskih rukometnih klubova u regiji. Za nekoliko tjedana, svjedočit ćemo tome u subotu, 15. studenog u 14 sati te u nedjelju, 16. studenog u 12 sati u Sesvetama – Sopnica Jelkovec odmjerit će snage s GC Amicitia Zürich, a dolaze s jasnim ciljem - pokazati da rad od mlađih dobnih kategorija vrijedi i na velikoj sceni.

Kotač uspjeha ovog kluba ne pokreću samo medalje i trofeji, nego djevojke koje su kroz njega stasale poput Nike Bodrožić, Ede Nikolić i Mare Čuraković.

“Rukomet sam počela trenirati sa sedam godina, a nakon školskog turnira pozvana sam u Lokomotivu. Moja prva trenerica Marija Papić naučila me prvim rukometnim koracima i usadila mi samopouzdanje i ljubav prema rukometu“ - priča 17-godišnja Nika, srednji vanjski Lokomotive. Danas, kada iza sebe već ima titulu najbolje igračice kadetskog prvenstva Hrvatske i naslov europske viceprvakinje s mlađom juniorskom reprezentacijom, jasno joj je da se svaki sat u dvorani isplatio.

Sličan put prošla je i njezina suigračica Eda Nikolić, također 17-godišnjakinja i lijevi vanjski Lokomotive.

“Da nije bilo trenerice Marije Papić, možda se danas uopće ne bih bavila rukometom. Vidjela me kako igram nogomet i košarku na igralištu, pozvala me na trening i tako je sve počelo.“

Eda se kroz godine probijala među starijima, sazrijevala u kadetskoj kategoriji i danas ponosno nosi dres hrvatske reprezentacije. “U finalu kadetskog prvenstva Hrvatske osvojile smo zlato, a ja sam proglašena za najbolju lijevu vanjsku. Tada sam shvatila da mogu igrati na najvišoj razini.“

Treća karika ove uspješne generacije je Mare Čuraković, visoka 180 centimetara, koja se rukometu priključila nešto kasnije.

“Motiv mi je bila sestra koja je trenirala odbojku. Vidjela sam kako se druži s curama i poželjela sam i ja dio tog zajedništva.“

Danas kaže da joj je upravo to zajedništvo ono što ju najviše veže uz klub. “Nositi Lokomotivin dres velika je čast i ponos, to nije samo simbol kluba, nego i obveza da na svakom treningu i utakmici dam svoj maksimum.“

Sve tri igračice ističu važnost trenera Zorana Mlinarića, koji je u posljednjim godinama odigrao veliku ulogu u njihovom sportskom sazrijevanju.

“U početku me bilo strah, bio je moj prvi muški trener, ali ubrzo sam shvatila koliko vjeruje u mene. On je spojio sav moj rad kroz godine i oblikovao me u igračicu kakva sam danas“ - kaže Nika.

S njom se slaže i Mare: “Zbog njega sam počela osjećati sigurnost i u sportu i u ekipi, poštovanje je bilo obostrano.“

Tu je i trenerica Anđa Bilobrk, koju djevojke opisuju kao oslonac i osobu koja im je omogućila da se u klubu osjećaju kao kod kuće.

U pričama svih triju djevojaka provlači se i snažan motiv obitelji.

“Bez podrške obitelji vjerojatno bih odustala, ali upravo zbog njih sam naučila nositi se s preprekama i nikada ne prestajati vjerovati.“

Nika dodaje kako ju je rukomet zauvijek osvojio još u djetinjstvu, gledajući starijeg brata i njegovu ekipu: “On, tata i djed svi su igrali rukomet. Genetika je učinila svoje, ali ljubav prema igri je ono što me zadržalo.“

Put do uspjeha, kažu, nije jednostavan. Balansiranje između škole i sporta zahtijeva veliku organizaciju, upornost i odricanje. “Imam zahtjevnu školu, ali profesori i ravnateljica imaju razumijevanja. Trudim se opravdati njihovo povjerenje i vratiti im rezultatima“, govori Eda.

Svaka od njih ima svoj mali ritual prije utakmica. Nika se puni energijom uz glazbu, Mare pokušava ne razmišljati previše kako bi se riješila stresa, a Eda se fokusira na mir i koncentraciju.

One su generacija koja već sada pokazuje zrelost i karakter. Naučile su da pogreška nije kraj, nego korak prema naprijed. “Jednu od najvažnijih lekcija koju sam naučila je da nikad ne smijem imati strah od pogreške. Čim se bojim, sigurno ću pogriješiti. Zato danas pokušavam biti što opuštenija i uživati na terenu“ - poručuje Eda.

Njihove priče su ogledalo Lokomotivina sustava, koji gradi, prati, podržava i razvija igračice kroz sve dobne kategorije. Dok druge ekipe traže pojačanja, Lokomotiva ih stvara. U njihovim mlađim selekcijama ne treniraju samo buduće prvotimke, nego i djevojke koje uče vrijednosti koje klub nosi desetljećima - zajedništvo, borbenost i poštovanje prema radu.

“Najvažnije je razvijati se u klubu i naporno trenirati. Sve ostalo će doći na svoje. Najvažnije je biti uporan“ - zaključuje Mare.