Od minhenskih Lavova do torinskih Bikova: klubovi u sjeni susjednih divova

München 1860 svakako je jedan od najslikovitijih primjera ove storije. Godina osnivanja, koju nose u imenu ponajprije svjedoči kako su puno stariji od Bayerna, doduše, na početku je to bilo samo gimnastičko društvo koje će na izmaku 19. stoljeća dobiti i svoju nogometnu sekciju. "Zehcigeri" – ili kako im je pravi nadimak "Lavovi" (Löwen) već godinama obitavaju čak niti u Drugoj, nego – Trećoj, doslovno daleko od reflektora Allianz Arene. Upravo su njihove selidbe simboličan dokaz marginalizacije, jer su dugo igrali zajedno s Bayernom na Olimpia stadionu, potom preselili u novu Arenu 2005. godine, ali su se 2017. bili prisiljeni vratiti – kući, svom prvom i pravom domu, stadionu An der Grünwald Strasse, iz jednostavnog razloga jer im je Allianz Arena postala prevelika (i preskupa) za ovaj rang natjecanja u kojem obitavaju. U Münchenu tako postoji i poznata, često ponavljana i ispričana anegdota, kada dječak, navijač 1860, pita tatu:

"Kad smo posljednji put pobijedili Bayern?"

A otac odgovara:

"Ne sjećam se, sine, bolje pitaj djeda."

"Zehcigeri" su bili i ostali, simbol svoga grada, predstavnici nogometne romantike, naspram neusporedivo moćnijeg i bogatijeg Bayerna i jedino po strasti, odanosti, vjernosti svojih fanova su, možda, superiorni.

Slična priča mogla bi se kazati i za Torino. Doduše, uz jednu bitnu razliku, nisu uvijek "Bikovi" bili "siromašni brat" Juventusa, dapače… U svojoj povijesti imaju slavnu, neponovljivu generaciju "Grande Torino", od 1928. do 1949. godine osvojili su šest titula prvaka, a posebno to važi za razdoblje Nepobjedivih, neposredno iza Drugog svjetskog rata, jedne fantastične momčadi koju je predvodio Valentino Mazzola (otac kasnijeg Interovog velikana Sandra). No, taj Grande Torino završio je u tragičnoj avionskoj nesreći kraj bazilike na brdu Superga pored grada, u kojem je stradala cijela momčad. Prošlo je od toga, evo, 76 godina i doslovno nikada više Torino se nije oporavio ni vratio, ni blizu, na slične razine. Brojke sve govore: od stradanja na Supergi, do danas, Torino je osvojio jednu titulu (1976.), a u istom razdoblju Juventus je bio prvak Italije – 29 puta (plus još dva "scudetta", oduzeta za zelenim stolom zbog afere Calciopoli). Ipak, postoji i jedno – ali: i dok je Juventus simbol svetalijanskog kluba, za kojeg navija skoro trećina populacije, u svom gradu je ipak tek – drugi. Torino ima veći broj navijača u prijestolnici Pijemonta, dok su ukupno u Italiji, jasno, neusporedivo daleko ispod "Stare dame".

Madrid je, jasno, teritorij pod ingerencijom Reala i Atletica, ali je, pogotovo posljednjih godina, imao čak još tri prvoligaša za koje vrijedi otprilike isti kriterij: prate ih isključivo navijači iz tih perifernih dijelova španjolske metropole: to su Leganes, Getafe i posebno Rayo Vallecano, klub klasični predstavnik radničke klase iz dijela zvanog Vallecas (u slobodnom prijevodu, ime kluba bi se moglo nazvati "Grom iz Vallecasa").

I dok su svim ljubiteljima dobro znana imena ovih manjih madridskih klubova, zgodno pitanje za pub kvizove bi bilo – koji je treći profesionalni klub iz Merseysidea? To je – Tranmere Rovers, koji se doduše nalazi u Birkenheadu, s druge strane rijeke Mersey, ali praktično spada u istu urbanu zonu kao dva velika susjeda, Liverpool i Everton. Iako nikada nisu bili član elite, "SuperWhites" su stigli do finala Liga kupa 2000. (izgubljenog od Leicestera), a zanimljivo da je čak sedam sezona njihov dres nosila bivša legenda Liverpoola, John Aldridge, a kasnije bio i trener.

Slično kao zona Liverpoola ili Madrida, tako i Lisabon ima svog pandana gigantima Benfici i Sportingu, a to je Belenenses, čiji se identitet nalazi u njihovom samom imenu i znači "Oni iz Belema", jednog od najljepših dijelova grada, znanog po muzejima i spomenicima, a u nogometnom aspektu – kao kluba koji je prvi u povijesti osvojio titulu ispred "Velike trojke" (koja uključuje i Porto). Bilo je to još 1946., a danas su momci iz Belema u Trećoj portugalskoj ligi.

Obrnut je pak primjer iz Bruxellesa i zaista potpuno drugačiji od svih ostalih. Jer, Union St. Gilloise (osnovan 1897.) je ne samo stariji od neusporedivo poznatijeg i slavnijeg Anderlechta, nego je u davninama bio i toliko uspješniji, pa je do 1935. godine osvojio čak 11 titula prvaka Belgije! Za razliku od sličnih klubova, koji se nikada više nisu vratili na vrh, St. Gilloise je ovog proljeća postavio svjetski nogometni rekord, osvojivši naslov nakon točno 80 godina čekanja! "Plavo-žuti" su i po karakteru totalni kontrast rivalima iz susjednog dijela belgijske prijestolnice, naime, poznati su kao izrazito ljevičarski, narodni klub, nasuprot Anderlechtu, čiji se navijači, zbog svog elitizma (po mnogima i umišljenosti) nazivaju "Dikkenekken" (Debeli vratovi).

London je sam za sebe posebna priča, oduvijek postoji jasna hijerarhija, a Chelsea, Arsenal, Totttenham i West Ham izrazito dominiraju po brojnosti baze navijača. Da ne nabrajamo desetke malih klubova, čija imena su potpuno anonimna, spomenimo samo one koji su u sjeni, a ipak visoko rangirani: Brentford, Fulham, Charlton, QPR i Millwall imaju svoje vjerne navijačke vojske neovisno o tome što su dobar dio svoje egzistencije provodili u Chamionshipu ili League One. No, Englezi su ipak posebni u svakom aspektu, postoje klubovi sa solidnom, čvrstom i nedodirljivom bazom fanova, koji su potpuna suprotnost milijunaškom, zlatom optočenom biznisu. Jedan od upravo londonskih primjera je Leyton Orient, danas član trećeg razreda, koji je 1995. godine prodan za – pet funti, ali i preživio, iako je u svom dijelu grada "ugušen" između nedalekih Tottenham i West Hama (štoviše, bio je, zbog neposredne blizine i kandidat da postane domaćin na Olimpijskom stadionu, no to je naravno bilo potpuno nemoguće, jer sa maksimalnih 8-9 tisuća posjetitelja nisu mogli preuzeti diva sa kapacitetom od 60.000).

Postoje još brojni slični primjeri u svijetu, ali imamo i kod nas barem tri kluba iz ove "kategorije" o kojima bi vrijedilo ispisati posebnu rubriku. To su RNK Split, danas nažalost tek niželigaš, svojedobno klub "škverana", radnika Brodogradilišta, a isto važi i za Zagreb, klub snažnog gradskog identiteta, član prvog razreda i u doba SFRJ te prvak Hrvatske 2002. godine (ne zaboravite, upravo su "Pjesnici" vlasnici rekorda Maksimira, sa preko 64.000 gledatelja na majstorici za plasman u Prvu ligu 1973. godine). I dakako, Orijent, drugoligaš sa Sušaka, sa druge strane Rječine, sa svojom već 106 godina dugom povijesti postojanja.