Od bronce na startu, preko prsta u Metličićevom oku do Musinog gola karijere: povijest Hrvatske na Euru

Možda nam je tako "suđeno": baš nikada, a imali smo barem dvije, ako ne i tri čudesne generacije rukometaša – nismo osvojili prvo mjesto na Europskim prvenstvima, štoviše, prošli smo i kroz jedno razdoblje od 14 godina (1994. – 2008.) u kojima se uopće nismo penjali na postolje medaljaša. Pretjerano bi bilo kazati da je riječ o nekom "prokletstvu", ali to zlato baš fali u trofejnoj kolekciji.

Kako je Hrvatska ostala bez ijednog zlata? – pitanje je koje nas i sad zanima, uoči nove avanture na Euru od 15. siječnja do 1. veljače u Skandinaviji. Naravno, nije realno očekivati da ćemo u pomlađenom, renoviranom izdanju napokon uspjeti u toj misiji, rekli bismo onu poznatu "svaka medalja bi imala zlatan sjaj" u ovako brutalnoj konkurenciji. Prije nego krenemo u novu bitku, evo u kratkom prikazu što smo sve napravili dosad:

1994: U Portugalu je održano prvo Europsko prvenstvo, a bio je to ujedno i debi Hrvatske na velikim natjecanjima i to – odličan, a jezgru ekipe činili su igrači Zagreba, prethodno dvostruki klupski prvaci kontinenta. Stigli smo do polufinala u kojem nas je zaustavila Švedska (21:24), ali smo zato u borbi za broncu nadmašili Dansku (24:23) uz šest pogodaka Jelčića, a po pet su zabili Smajlagić i Perkovac.

1996.: Uslijedio je mračni period u kojem na pet Eura zaredom nismo osvojili ništa. Počelo je u Španjolskoj, izletjeli smo u kvalifikacijskoj skupini kao trećeplasirani (dva najbolja su išla u polufinale), fatalni su bili porazi od Rusije i SRJ u Sevilli.

1998.: U Švicarskoj smo krenuli odlično, s dvije pobjede i jednim remijem, a onda potop. Posebno se pamti poraz od Rusije rezultatom (nije greška) - 14:29, kojim nam je potpisana presuda. Statističari će bolje znati, ali rekli bismo da nikada u svojoj povijesti naša rukometna reperezentacija nije postigla tako mizeran broj pogodaka…

2000.: Po prvi put smo bili domaćini Eura, s novom generacijom koja će nam kasnije donijeti i svjetsko i olimpijsko zlato. Međutim, bili smo svrstani u "skupinu smrti", a startni poraz od Španjolske (21:26) nam je umnogome otežao put. Ipak, u posljednjem kolu skupine imali smo priliku izboriti prolaz, ali nas je pogodak Richardsona za izjednačenje u meču sa Francuskom (26:26) u riječkoj dvorani Mladosti eliminirao iz utrke za odličja.

2002.: Naš najgori Euro ikada, u švedskom Jonkopingu smo završili natjecanje u skupini s – nula bodova, izgubivši od SRJ, Francuske i Njemačke! Zvuči nevjerojatno, pogotovo kad znamo što će uslijediti za godinu-dvije na Mondialu u Portugalu i Igrama u Ateni…

2004.: Blistavo izdanje u kvalifikacijama, do polufinala smo stigli kao prvi (četiri pobjede i jedan remi, uključujući trijumfe nad Danskom i Švedskom). Međutim, u polufinalu smo u Ljubljani naletjeli na Sloveniju te u jednoj gruboj utakmici izgubili od domaćina u Tivoliju s 25:27, s tim što su susjedi izveli rezultatski preokret nakon što je Pajovič – zabio prst u oko Metličiću, našem udarnom adutu. Do meča za broncu nismo se uspjeli oporaviti, izgubili smo 27:31 od Danske.

2006.: Dvije godine kasnije u Švicarskoj se ponovio praktično identičan, nesretni scenarij. Ponovo smo bili najbolji u kvalifikacijama (četiri pobjede i jedan poraz), a onda u Zürichu u polufinalu ostali "bez goriva", glatko pali pred Francuzima (23:29 uz 11 golova Karabatića), a broncu nam je – pogađate – odnijela opet Danska (27:32).

2008.: Konačno smo prekinuli predugi post u Norveškoj, uzeli srebro uz jednu od epskih epizoda Ivana Balića, top strijelca sa ukupno 44 pogotka na turniru. Do polufinala smo stigli s tri pobjede, jedinim remijem i teškim porazom, opet, od Danske, ali tad napokon vratili dug Francuzima – Lacković je 48 sekundi prije kraja pogodio za 24:23 i finale. No, tamo nas je čekala već dobro znana "crna mačka", Danska, u Lillehammeru smo poraženi 20:24. Ipak, srebro je bilo naše.

2010.: Novi juriš, u Austriji, i opet Hrvatska u top izdanju, četiri pobjede i jedan remi na putu do polufinala u kojem smo sredili Poljake 26:21 uz šest pogodaka Čupića. No, finale nam je ponovo ostalo nerješivi problem, opet Karabatić (šest golova) i Francuska – 21:25. Bio je to epilog "deja vu" od godinu dana ranije u nezaboravnom finalu SP u zagrebačkoj Areni. Ali i nova, srebrna medalja.

2012.: Kvalifikacije u Vršcu smo odlično odradili, te zajedno sa Španjolcima izborili polufinale. No, igrati taj meč protiv domaćina nikada nije bilo jednostavno, pogotovo u novobeogradskoj Areni pred 23.000 gledatelja u kojem su domaćini slavili 26:22 u meču u kojem je bilo više borilačkog sporta i sudačke režije nego rukometa. No, kontinuitet osvajanja medalja je produžen, Lacković i Čupić su nam sa po sedam golova osigurali broncu u meču sa Španjolskom (31:27).

2014.: Do polufinala u Danskoj smo došli s četiri pobjede i porazom od Francuske, ali i po treći put u tom, ključnom ogledu naletjeli na domaćine. Danska je bila bolja (29:27), no ovog puta ništa ni od utjehe, broncu nam je uzela Španjolska nakon drame (28:29).

2016.: Na stazu uspjeha smo se vratili u Poljskoj, taj Euro ćemo zauvijek pamtiti po onoj nevjerojatnoj pobjedi nad domaćinima od 37:23 koja nas je odvela u polufinale. Protiv Španjolske nismo imali izgleda (29:33), ali ovog puta smo smogli snage i ponovo došli do bronce nadmašivši uvjerljivo Norvešku sa 31:24 u blistavom izdanju Horvata (osam golova) i čudesne obrane Stevanovića.

2018.: Svakako najveći, ili preciznije – najbolniji Euro našoj povijesti, jer smo kao domaćini ispali nakon kvalifikacijskog dijela. Već u prvoj fazi smo si zakomplicirali život porazom od Švedske u Splitu (31:35), da bi nam potom u Zagrebu presudila – naravno – Francuska (27:30).

2020.: "Stari lisac" i naša legenda, Lino Červar, sjajno nas je opet vodio, glatko smo prošli prvi dio (četiri pobjede i jedan remi), a u polufinalu nakon neviđenih uzbuđenja slomili Norvešku u Stockholmu sa 29:28, pogotkom Muse pet sekundi prije isteka drugog produžetka. No, finalna prepreka i dalje je ostala – nerješiva zagonetka, u novoj drami punoj preokreta smo posrnuli pred Španjolcima (20:22), presudio nam je gol Dujšebajeva 25 sekundi do sirene.

2022.: Debakl. Dobili samo jednu od pet utakmica (uz tri poraza i jedan remi i to sa Nizozemskom) na turniru u Szegedu i Budimpešti, te bili eliminirani "bez ispaljenog metka". Za zaborav.

2024.: Kad smo na otvaranju u Mannheimu pregazili veliku Španjolsku sa 39:29 nitko nije mogao slutiti da ćemo i ovog puta ispasti u kvalifikacijskom dijelu. No, sav taj kapital smo devalvirali remijem sa Austrijom, da bi u nastavku doživjeli totalni raspad i poraze od Francuske, Mađarske i Islanda. Još jedan veliki neuspjeh.

No, nakon lanjske bajke na SP i srebra, nadajmo se boljim rezultatima u sljedećih 15 dana u Norveškoj, Danskoj i Švedskoj!