Janičin 'poker', 'Miracle on Ice', Ravel pod Trebevićem, jamajčanski četverac: svevremenski trenuci ZOI

JANICA – NAŠA VJEČNA PERJANICA

Hrvatska sportska bajka na snijegu dogodila se 2002. godine u Salt Lake Cityju, u američkoj državi Utah, koja nam je – dotad – bio asocijacija samo na košarku, jer je u nedalekom Provu sveučilišnu karijeru i afirmaciju doživio naš Krešimir Ćosić, još početkom 70-ih, a mnogo godina kasnije upravo u gradu domaćinu ZOI-ja Toni Kukoč osvojio svoj treći šampionski prsten nadmašivši Jazz u znamenitom "Last Danceu" Chicago Bullsa. No, od ovih Igara, centar Utaha asocira nas prije svega na – Janicu Kostelić, epski, neponovljivi pothvat naše "Snježne kraljice" i njena tri zlata (slalom, veleslelom, kombinacija) plus srebro u SuperG-u, gdje je zaostala samo za Danielom Cecarelli. Tada tek 20-godišnja Zagrepčanka ostvarila je u "gradu jezera soli" pothvat kojim je upisala svoje ime u vječnu listi olimpijskih velikana za sva vremena. Dominacija Janice, koja će uz to osvojiti tri Svjetska kupa i još pet zlata na Svjetskim prvenstvima bila je, najblaže rečeno fascinantna. I nedostižna.

BAJKA OD ZLATA USRED HLADNOG RATA

Globalno najveći događaj Zimskih olimpijskih igara ikada (p)ostao je "Miracle on Ice", jedna od najsimboličnijih priča. Usred doba "hladnog rata" u odlučujućem meču za zlatnu medalju hokejaškog turnira u Lake Placidu 1980. godine, sastale su se selekcije velesila – u svakom smislu – SAD-a i SSSR-a. Bio je to, da parafraziramo čuvenu izreku "nastavak hladnog rata drugim sredstvima". Sovjeti su nastupali u svom najjačem sastavu, koji je dominirao u svjetskom hokeju, predvođen legendama Krutovom, Makarovom i Fetisovim (osvojili su pet od šest zlata na prethodnim izdanjima Igara) koje je vodio karizmatični Viktor Tihonov, dok su Amerikanci na led poslali amatersku momčad, uglavnom sveučilištaraca, jer su oni najbolji istovremeno igrali u NHL-u. Sve prognoze, jasno, sugerirale su siguran trijumf Sovjeta, koji su bili iznenađeni otporom Amerikanaca, ali u treću trećinu ipak ušli s prednošću od 3:2. Međutim, od 48. do 50. minute dogodilo se najslavnijih 120 sekundi ikada u ovom sportu, Mark Johnson je izjednačio, a senzacionalni trijumf potpisao Mike Eruzione pogotkom za 4:3 (na asistenciju Marka Pavelicha, potomka naših emigranata iz Like). Ovaj trijumf SAD-a imao je nevjerojatan odjek, ne samo u sportskom nego u političkom smislu, a završnica u kojima su spartanskom borbom sačuvali prednost, za mnoge je Amere i do danas ostalo… najdužih deset minuta u životu.

USRED ŠEHERA – ODA OD BOLERA

"Više od sporta" predstavljale su i Igre u Sarajevu 1984., posljednje veliko djelo zemlje koja je već bila u ozbiljnom ekonomskom rasulu (inflacija, stabilizacija, nestašice, redukcije struje, nedostatak benzina…), a par godina poslije uslijedit će i političko. No, ZOI pod Bjelašnicom, Jahorinom i Trebevićem ostat će zapamćen kao "labuđi pjev", a simbol te manifestacija svakako najpoznatija finalna izvedba jednog para u umjetničkom klizanju. Na ledu dvorane "Zetra", Britanci Jayne Torvill i Christopher Dean otplesali su nadahnuto Ravelov "Bolero", zadivivši čak i uobičajeno (pre)strogi žiri, od kojeg su dobili maksimalnu ocjenu 6.0. Kakav je to događaj bio, sugerira i jedan, samo naizgled brojčani podatak: "Bolero" je u izravnom prijenosu gledalo 24 milijuna Britanaca, da, više čak i od finala FA Kupa, te tradicionalnih konjičkih utrka, inače rekordera po tv-shareu…

NAJVEĆI HIT ZOVE SE - MARIT

Ako se pitate tko je rekorder po broju medalja osvojenih na ZOI, odgovor je jednostavan: Marit Björgen. Norveška heroina u skijaškom trčanju došla je 2018. godine u Pyeong Chang već kao legenda svog sporta i Igara, a otišla iz Koreje u – vječnost. U svom petom nastupu na Igrama, osvojila je pet medalja te zaokružila svoj opus na ukupno 15 olimpijskih odličja u karijeri, od čega osam zlatnih, četiri srebra i tri bronce. Time je detronizirala svog, ništa manje slavnog, zemljaka, Olea Einara Björndalena, koji se okitio s 13 medalja u biatlonu, a vrhunac karijere (i nikada ponovljeni domet) bio mu je "Janičin" Salt Lake City, kad je jedini u povijesti ovog sporta zaslužio zlata u sve četiri discipline!

LEDECKA - LEGENDA SVJETSKA

Čehinja Ester Ledecká ne može se mjeriti s ovim norveškim tandemom po broju odličja, ali je u antologiji ZOI-ja postavila, također nedosegnuti primat u drugom aspektu. Naime, sjajna snowboarderka, jednako je uspješna i u alopskom skijanju, te je upravo u Pyeong Changu osvojila prvo mjesto u SuperG-u i to pobijedivši za jednu stotinku! Samo par dana kasnije, nastupila je i u svojoj "primarnoj djetatnosti", te bila najbolja u paralelnom veleslalomu u snowboardu! Nitko, osim nje, nikada nije na istim Igrama osvojio zlata u dva različita sporta!

OD KENIJE DO JAMAJKE – NAJLJEPŠE BAJKE

Za kraj smo ostavili sportaše koji predstavljaju duh olimpizma, koji nikada nisu osvojili ništa, ali možda čak i više od svih nabrojenih velikana. Njihov najpoznatiji simbol, po mnogo čemu popularniji od svih velikana, naravno, jest bob četverac Jamajke iz Calgaryja 1988. godine. Za sportaše Jamajke, naravno, znate da su nenadmašni sprinteri, ali – na atletskom tartanu, dok je na ledu to neka druga priča. Ipak, "složeni" samo par mjeseci ranije, izveli su suludi pothvat i nastupili u Calgaryju 1988. godine, praktično bez ikakvog iskustva, riskirajući zdravlje i živote u ovom strahovitom opasnom sportu. Očekivano, nisu stigli do cilja, bob se prevrnuo u završnom zavoju, te su tako diskvalificirani, ali su doživjeli ovacije veće i od pobjednika.

Individualni "pandani" boba sa Jamajke su pak skijaški skakač Eddie "Eagle" Edwards, zidar iz engleskog Cheltenhama je pak stavio svoj fizički integritet na kocku nastupom također u Calgaryju 1988. godine i uspješno "aterirao" doduše, tik do uzletišnog mosta i time postao idol, ne samo u domovini, gdje je dočekan kao najveći heroj.

Jednako "nemoguću misiju" izveo je u Naganu 1998. godine Philip Boit: dovoljno je reći da se jedan Kenijac odvažio nastupiti u skijaškom trčanju na deset kilometara, samo godinu nakon što je prvi put u životu uopće stao na skije. I uspio je stići do cilja, gdje ga je u jednoj nezaboravnoj sceni zagrlio Björn Daehlie, još jedna norveška legenda, pobjednik i osvajač osam olimpijskih zlata. Prijateljstvo njih dvojice nastavilo se do danas, a Boit je svom sinu nadjenuo ime – Daehlie!