Dani (bez) olimpijskog primirja: od Bobana do Božje ruke, kada su ratovi i politika krojili povijest sporta

BOBAN, BOKŠIĆ, DRAŽEN: Sport (pogotovo nogomet), politika pa i ratni sukobi, odavno su bili i te kako povezani pupčanom vrpcom. Uostalom, ne trebamo ići daleko, dovoljno je sjetiti se tri događaja koji su postali dijelom naše recentne povijesti na putu Hrvatske do samostalnosti. Sve je počelo na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine i herojskom gestom Zvonimira Bobana koja je na simboličan način označila prekretnicu i naš put sa kojeg više nije bilo povratka. Potom finale Kupa Jugoslavije u Beogradu 1991. i – po mnogima – najvažniju pobjedu u 115-godišnjoj povijesti Hajduka, pogodak Alena Bokšića u nadrealnom ozračju stadiona JNA, pobjedu nad kasnijim europskim prvakom Crvenom zvezdom (samo nekoliko dana nakon pokolja u Borovom Selu). I konačno, sigurno najveći event“hrvatskog sporta za sva vremena, kad je u košarkaškom meču za zlato Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine Draženova Hrvatska igrala sa originalnim Dream teamom SAD-a - na čelu sa Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom - pred milijardama tv auditorija i tad je baš cijeli svijet saznao za zemlju Croatiju.

ČAROLIJE IZ FLANDRIJE: Proteklo stoljeće (i nešto više) pamti još niz sličnih dramatičnih događaja u kojima su se sport, rat i politika našli u istoj priči, nekada fascinantnoj, nekada brutalno surovoj. Možda prvi, ne samo kronološki, dogodio se na krvavom ratištu Flandrije u Prvom svjetskom ratu između engleskih i njemačkih vojnika, koji su mjesecima, ukopani u rovove udaljene tek stotinjak metara, po blatu, ledu, kišama, snijegu vodili bekrajne bitke, ginule tisuće… No, na Božić 1914. godine, oružje je zašutilo, vojnici izašli iz rovova, pozdravljali se, mijenjali cigarete i čokolade, čestitali blagdan, a onda se netko dosjetio i s jednom krpenom loptom odigrana je – nogometna utakmica. Već sutradan, ponovno se ginulo…

UTAKMICA SMRTI: Kao kontrapunkt ovoj storiji, postoji i jedna druga, po svemu drugačija. U okupiranom Kijevu 1942. godine, skupina igrača Dinama i Lokomotiva formirala je momčad nazvana FC Start, uz logističku potporu nacističkih vlasti, koji su naredili Ukrajincima da odigraju nogometnu utakmicu s ekipom sastavljenom od pilota Luftwaffea, nazvavši je Flakelf, s jasnom namjerom, da pobijede domaćine i dokažu svoju rasnu, arijevsku superiornost. Međutim, hrabri Ukrajinci su potpuno nadigrali Nijemce, pobijedili s 5:3 čime su sami sebi (znajući za posljedice) potpisali presudu. Većina ih je završila u koncetracijskim logorima i ubijena, bila je to kazna što su sebi dopustili luksuz trijumfa, umjesto da ponizno izgube…

ČUDO IZ BERNA: Nogomet je često služio i doslovno za, vulgarno rečeno, pranje od mračne prošlosti. Upravo po tome se pamti legendarno "Čudo iz Berna" 1954. godine, uz Maracanazo (Brazil – Urugvaj 1:2 četiri godine ranije) najveću senzaciju u finalima Svjetskih prvenstava. Nakon što se doslovno poigravala sa svim rivalima tijekom turnira, strašna laka konjica Mađarske na čelu sa Puškašom, izgubila je od Zapadne Njemačke s 2:3. Bilo je to prvi put nakon rata da su Nijemci, napokon, s ponosom, bez srama i trauma, teškog tereta osjećanja krivice, mogli otpjevati tijekom intoniranja svoje himne, doživjevši istinsku katarzu. Čak i povjesničari ovaj meč opisuju kao dan rođenja nove, demokratske Njemačke, znak definitivnog otklona od zločinačkih prethodnika.

VOJNA HUNTA I MARIO KEMPES: No, 1978. godine, Svjetsko prvenstvo ponovno je poslužilo u političke svrhe, ali na bitno drugačiji način. Argentina je ugostila elitu u ozračju diktatorske vlasti vojne hunte pod vodstvom Jorgea Rafaela Videle, a možda najslikovitiji detalj je činjenica da se samo koji kilometar od poprišta finala, stadiona Monumental u Buenos Airesu, istovremeno nalazio zloglasni vojni zatvor ESMA, gdje su zatočeni, mučeni pripadnici oporbe, ostali zapamćeni kao "Desaparecidos" (Nestali), njih 20 do 30 tisuća, kojima se izgubio svaki trag i sudbina zauvijek ostala nepoznata. Stoga je za Argentinu prva titula prvaka – u nezaboravnom finalu sa Nizozemskom i junakom Mariom Kempesom – značila puno više od igre…

90 MINUTA NOGOMETA I 100 SATI RATA: Jednom je, nogomet, možda niste znali, bio povod – pravog ratnog sukoba. Te 1969. godine tenzije između Hondurasa i El Salvadora naraste su do granice pucanja zbog sporova oko imigracija, a za nesreću, reprezentacije tih zemalja susretale su se u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, kad su utakmice bile obilježene nevjerojatnim nasiljem, kako na tribinama, tako i ulicama gradova. Vrhunac se dogodio nakon play off meča u Mexico Cityju, kojeg je El Salvador dobio s 3:2. Međutim, zbog žrtava koje je pretrpio od svojih neprijatelja, jer je u sukobima bilo i mrtvih, El Salvador je poslije toga pokrenuo vojnu kampanju, takozvani "100-satni rat", od 14. do 18. kolovoza te godine. Procjenjuje se da je stradalo oko 2000 ljudi.

BOŽJA RUKA PRAVDE ZA FALKLANDE: Konačno, nogomet je znao biti i – da parafraziramo poznatu izreku – nastavak rata drugim sredstvima. Četiri godine nakon teškog poraza argentinske flote protiv Ujedinjenog kraljevstva u Falklandskom ratu, sudbina je htjela da se u četvrtfinalu SP 1986. u Meksiku sastanju dvije sukobljene strane. "Gaučosi" su se tada (2:1) barem simbolično osvetili, upravo je zbog Falklanda Diego Maradona svoj pogodak nazvao "Mano de Dios" (Božjom rukom), a onaj njegov drugi, presudni pogodak nakon solo prodora sa svoje polovice proglašen je "Golom stoljeća". Za poniženu, poraženu Argentinu, bila je to pobjeda koja je značila neusporedivo više i od plasmana u polufinale, pa i od samog osvajanja naslova.

Uz sve navedene priče, da zaokružimo sliku, treba nažalost zaključiti kako u vremenu modernih olimpijskih igara nikada se nije ponovio taj scenarij primirja iz drevne Grčke. Jedini zaista lijepi događaj zbio se tijekom ZOI Pjongčang 2018. godine, kad doduše nije prekinut rat, ali je barem nakratko došlo do smirivanja vječnih tenzija između Sjeverne i Južne Koreje, kad su zajednički nastupile pod jednom zastavom, pa čak i nastupile sa zajedničkom reprezentacijom u ženskom hokeju.