Od masakra na Tiananmenu do evergreena Edith Piaf: kako je Alysa Liu ispisala zlatnu poeziju na ledu Milana

Može se kazati da, sad već davne, 1989. godine, ni njen otac Arthur, iz Guangzhoua, nije žalio svoju žrtvu, ni što je sudjelovao u prosvjedima demokratske oporbe protiv komunističke tiranije na trgu Tiananmen u Pekingu koji je završio masakrom, te je zbog progona morao pobjeći iz domovine i novi dom za svoju obitelj pronašao u Clovisu, u Kaliforniji, izgradivši karijeru uglednog odvjetnika. Čak ni kasnije nije imao mira, tajne kineske službe su ga pratile, kao i mnoge disidente, štoviše, bio je optužen u jednom političkom skandalu kao akter regrutiranja najtalentiranijih kineskih klizačica kako bi prešle u SAD…

Kako je bio fan slavne američke klizačice, također kineskog porijekla, Michelle Kwan, odveo je tada petogodišnju kćer Alysu na klizalište u nedalekom Oaklandu, bio je to početak jedne bajke sa zlatnim epilogom ovog četvrtka. Jer, već do svoje 16 godine, Alysa je doživjela – sve. Bila je dvostruka prvakinja SAD (najmlađa u povijesti, sa samo 13 ljeta), brončana na Svjetskom prvenstvu, osvajala Grand Prix natjecanja. Sve je to bilo, naravno, plod iznimnih napora, uz nevjerojatni talent kojim je ova djevojčica izvodila čarolije na ledu.

"Kad sam 2022. nastupila na Olimpijskim igrama, osjetila sam da su mi svi snovi ispunjeni, sve ambicije ostvarene. Već sam i zamrzila klizanje, željela biti sa svojom braćom i sestrama. Nikada u životu nisam bila na odmoru sve dok nisam prestala klizati. Zaista sam čeznula za tim običnim trenucima. Živjela sam kao u kavezu, samo treninzi, kuća, ručak, večera, spavanje, pa sutra sve iznova. Izgledalo je kao da ja nisam uopće važna, nego da sve to radim kako bih zadovoljila tuđe želje i ambicije. Odluka da prestanem klizati, to i sad mislim, bila je najbolja u mom životu", ispričala je za CNN par dana prije nego će se okititi najsjajnijim odličjem u fantastičnoj finalnoj večeri.

Dvije godine se tako vratila normalnom životu i napokon uživala u društvu prijatelja i obitelji, upisala studij psihologije, ali nije taj film predugo trajao. Vrlo brzo vratila se želja za klizanjem. Prekretnica je došla skoro slučajno, tijekom skijaškog izleta kraj jezera Tahoe:

"Mislila sam da više nikada neću kročiti na klizalište, nisam više uopće pratila klizanje, niti gledala na televiziji, potpuno sam se isključila iz tog svijeta, kao da me tamo nikada nije bilo. Ali kad sam tog dana skijala, osjetila sam vrlo sličan osjećaj, isti adrenalin kao na klizaljkama. Tada sam pomislila da bih mogla ponovno početi klizati."

I to je napravila, ali na jedan potpuno drugačiji način. Od povratka na klizalište, sama određuje ritam treninga, sama bira kada će pojačati, a kada se odmoriti, uz potpunu slobodu u odabiru glazbe i programa. Sve ono što joj je kao djevojčici nedostajalo. Vratila se tako jača i bolja nego prije: samo par mjeseci nakon što se reaktivirala, osvojila je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu prošle godine u Bostonu! Bio je to jasan znak da će u Milano doći kao jedna od favoritkinja.

Više ne živi samo za klizanje, razvila je i druge, nekada neostvarive hobije, poput planinarenja, stigla je sve do baznog kampa na Mount Everestu, na više od 5000 metara nadmorske visine, prešavši 65 kilometara u dva tjedna putovanja. Među njezinim strastima su umjetničko fotografiranje i – slaganje trodimenzionalnih puzzlea.

"Ne, ništa od ničega. Ne, ne žalim ni za čim. Ni za dobrim što su mi učinili. Ni za zlim, sve mi je to sasvim svejedno. Ne, ništa od ničega. Ne, ne žalim ni za čim. Jer moj život, jer moje radosti, danas počinju s tobom". Tako je pjevala Edith Piaf, dok je Alysa na ledu crtala najljepšu poeziju. Nekako nam se učinilo da je to olimpijska prvakinja posvetila – samoj sebi…