Kako su rekreativci iz ezgotične Tasmanije postali bundesligaši i najslavniji gubitnici ikada

Moramo se vratiti daleko unatrag, da bi shvatili ovu grotesku, bitan je kontekst. Te 1965. godine hladni rat je bio na vrhuncu, Berlinski zid doslovno predstavljao granicu svjetova, iznad grada bila je postavljana virtualna, neprobojna željezna zavjesa, legendarni Checkpoint Charlie imao je simbolični značaj točke koja dijeli ropstvo komunističke tiranije DDR-a, zemlje "milijuna špijuna" Stasija i slobode, kojom je tekao život jednu ulicu dalje... Tasmania je, pritom, već imala dugu tradiciju, više od pola stoljeća, kao mali nižerazredni klubić iz kvarta Neukolln, koji se nalazio u Zapadnom Berlinu.

Hans-Gunter Becker, udarni igrač Tasmanije, u kolovozu je uobičajeno provodio odmor na ljetovalištu na Sjevernom moru, kad mu je javljeno da se hitno mora vratiti doma, jer već sutra zakazano je okupljanje momčadi. Zašto? – upitao je Hans, dobivši naj-neočekivaniji od svih odgovora:

"Jer Tasmania počinje pripreme za - Bundesligu!"

Da, zvučalo je kao vic ili neka baš glupasta šala, ali bila je potpuno istinita informacija.

Naravno da je politika umiješala prste

Kako se dogodilo da sudionik treće gradske lige, za kojeg, naravno, igraju samo rekreativci, amateri, preko noći postane ni manje ni više nego član elitnog ranga? Razlozi su, pogađate, političke prirode: od konstrukcije Berlinskog zida 1961. godine, Zapadni Berlin je postao kao "otok", enklava okružena DDR-om, uostalom i glavni grad SR Njemačke bio je mali Bonn pokraj Ruhra. Kao "nadoknadu štete" za žrtvu koju podnose, Zapadni Berlinci su imali pravo na jednog svog predstavnika u Prvoj ligi, što je uvijek, jasno, bila Hertha (današnji prvoligaš Union nalazio se s "one druge strane"). Međutim, te godine izbio je financijski skandal u Herthi zbog ilegalnog plaćanja igrača, pa je Hertha administrativnom odlukom izbačena u niži rang. I postavilo se pitanje – tko će je zamijeniti? Prvi kandidat bila je Tennis Borussia Berlin, ali je odbila poziv, što je napravio i Spandauer. I tako, kad više jednostavno nije bilo drugog rješenja, Tasmania je uvrštena u Prvu Bundesligu!

U Tasmaniji su od Saveza tražili da im se da barem jedna godina za pripremu, ali to je odbijeno. Tako su se igrači morali ad hoc pripremiti za profesionalni nogomet, te od svojih tvrtki, gdje su bili zaposleni, dobili "godinu neplaćenog odsustva". No, ako ništa drugo, uspjeli su na brzinu dovesti par pojačanja iz posrnule Herthe, čak i jednog veterana Heriberta Finkena, angažirali iz nizozemskog Heraclesa, iako je već bio odlučio završiti karijeru… No, glavni zgoditak Tasmanije zvao se - Horst Szymaniak, čiji je život i bez ove epizode imao dovoljno "filmskih epizoda": dogurao je čak i do reprezentatativnog dresa, bio je sjajan dribler, a svjetsku "slavu" dosegao kad se na SP 1958. godine u Švedskoj odbio nakloniti pri predstavljanju kralju Gustavu VI. Igrao je potom u Italiji, jednu sezonu čak i u slavnom Herrerinom Interu. Uz to, cimer u reprezentaciji bio mu je "izvjesni" Franz Beckenbauer… Sve dok Horsta nisu izbacili iz Elfa jer je tijekom reprezentativnih priprema zatečen u sitnim satima u noćnom baru pod žešćim utjecajem alkohola…

Start kao u snovima

I tako se sve odigralo baš filmskom brzinom: već 14. kolovoza 1965. godine, Tasmaniju je čekao "dan D", bundesligaški debi protiv Kaiserslauterna na Olimpijskom stadionu. Igrači, od kojih su ogromna većina dotad nastupali pred "rodbinom, prijateljima i desetak lokalnih redikula", istrčali su pred – 81.524 gledatelja! A da već ionako luda storija bude još nevjerojatnija: Tasmania je na sveopće iznenađenje pobijedila tad neusporedivo jačeg gosta s 1:0, golom Helmuta Krugera (prezimenom baš kao Stevo Žigon u "Otpisanima"). Berlin je, jasno, zahvatila euforija, pisalo se o "novim herojima grada", štoviše, tu jednu noć u svojoj povijesti Tasmania je bila na vrhu poretka Bundeslige!

No, bajka o ovoj "Pepeljugi", logično, nije dugo trajala. Vrlo brzo su se vratilo u realnost, a sezona Tasmanije postala noćna mora. Postavili su niz negativnih rekorda (koji su i danas, 61 godinu kasnije još uvijek aktualni) uključujući najmanji broj osvojenih bodova (osam), najmanje pobjeda (dvije), najviše poraza (28), najmanje postignutih golova (15), najviše primljenih golova (108), najteži poraz (0:9 od Duisburga) te najnižu posjećenost ikada na utakmici Bundeslige (827 gledatelja protiv Borussije Mönchengladbach 15. siječnja 1966., na snijegom pokrivenom terenu, završilo je 0:0). Utjehu za frustracije katastrofalne poraze pronalazili su nakon utakmica, jer je spomenuti Szymaniak, nakon igranja u Italiji, donio bogate kolekcije vina i častio društvo iz svlačionice...

Kraj ipak nije bio slavan

Epilog: Tasmania se nikada nije oporavila od ove traume, već 1972. godine klub je ugašen. Ostala je legenda o najslavnijim gubitnicima u povijesti – ne samo njemačkog nogometa. Prije samo par godina (2021.), Njemačka se opet, iz bizarnog razloga, sjetila Tasmanije, naime, navijači Dortmunda su na svim utakmicama skandirali i postavljali transparente "ohrabrujući" mrske rivale iz Schalkea da sruše njihoveprimate, ali se to ipak nije dogodilo – "Rudari" jesu završili na posljednjem mjestu, s tri pobjede u 34 kola i 86 primljenih golova, ali ipak dovoljno daleko od Tasmanije…

Inače, samo godinu nakon što je ugašena "originalna" Tasmania, u istom kvartu, koji se nalazi nedaleko od zračne luke Tempelhof, osnovana je nova, zove se SV Tasmania i natječe u NOFV-Oberligi, petom razredu njemačkog nogometa.