Kamene kocke, blato i prašina: Još samo 'Pakao sjevera' stoji između slovenskog Kanibala i biciklističkog savršenstva

Danijel Trumbić subota, 11.04.2026.
Kamene kocke, blato i prašina: Još samo 'Pakao sjevera' stoji između slovenskog Kanibala i biciklističkog savršenstva
Foto: Dario Belingheri/AFP/Hina

Čak i oni koji nisu pasionirani ljubitelji biciklizma znat će da je Tadej Pogačar već godinama apsolutni broj jedan, po mnogima najveći i u povijesti ovog sporta, odavno je oteo nadimak Kanibal po kojem je desetljećima bio poznat legendarni Belgijac Eddie Mercx.

Slovenski as u karijeri je osvojio – skoro – sve: čak četiri Tour de Francea, dva naslova svjetskog prvaka na cestovnim utrkama, jedan Giro d'Italia te još 11 trijumfa na jednodnevnim klasicima koji se inače nazivaju Monument (Liege-Bastogne-Liege, Tour oko Flandrije, Giro Lombardije, Milano – San Remo). Ipak, u svojoj nevjerojatnoj kolekciji uspjeha – ovdje smo pobrojali one najvažnije – "Pogi", to mu je nadimak, ima jedno prazno mjesto, onog petog iz kategorije Monumenta i to jako bitno.

Jer, 27-godišnjem Ljubljančaninu nedostaje samo trijumf u najatraktivnijoj, najspektakularnijoj kraljevskoj utrci svih jednodnevnih klasika. O kojoj sve govori i njen nadimak L'Enfer du Nord (Pakao sjevera), a to je Pariz – Roubaix, brutalna bitka koja se održava upravo ove nedjelje.

Samo naizgled, riječ je o običnoj, ravničarskoj utrci, koje su vrlo često dosadne, jednolične, barem do završnih kilometara i sprintova za pobjedu. Po čemu se razlikuju od svih onih dramatičnih, mitskih uspona na Giru (Stelvio, Zoncolan, Mortirolo, Gavia) ili pak na Touru sa strašnim Mont Ventouxom, pa Alp d'Huez, Col du Tourmalet, Col du Galibier… Gdje su ispisivane najslavnije – ponekad i tragične – stranice velikih trotjednih bitaka za žutu i ružićastu majicu.

130 godina tradicije, 260 kilometara pravog izazova

Dakle, Pariz – Roubaix, istaknimo prije svega, ima tradiciju dugu točno – 130 godina, prvi put je vožena još 1896. godine. I u povijesnom aspektu ima svoj mistični značaj, jer se vozi tik do poprišta velikih bitaka u Prvom svjetskom ratu, ali prava poanta je u nečem sasvim drugom. Naime, na stazi koja je sama po sebi prilično duga (oko 260 kilometara), čak 50 kilometara čini 30-ak dionica na kojima biciklisti voze po – kamenim kockama, pravoj kaldrmi, popločanoj cesti, koja se na francuskom zove pavé. Već sam taj faktor izaziva strahopoštovanja, traži doslovno nadljudske napore. S tim što ne postoje dobri meteorološki uvjeti: ako je suho, biciklisti voze gutajući oblake prašine, a kad je, često, kišovito, krče put kroz blato. Mnogi ovu utrku doživljavaju i više kao – borbu za preživljavanje, a svakako najpoznatiji od svih kaldrmskih sektora je onaj koji prolazi kroz šumu Arenberg, gdje obično i pada odluka o konačnom pobjedniku. Inače, utrka je znana i po tome što cilj nije kao i u svim drugim utrkama, na cesti, već na slavnom biciklističkom velodromu u Roubaixu. I svakako jedna od rijetkih (uz kromometarske) koja je nalik Formuli 1, jer ne ovise samo o spretnosti vozača, već i pripremi posebnih vrsta bicikli, izboru guma, pa tu značajnu ulogu imaju i mehaničari timova sudionika.

U moru zanimljivosti i posebnosti ove utrke definitivno je i sama – nagrada pobjedniku. Ne, nije to nikakav pokal, trofej, medalja, kolajna nego – jedan kamen, upravo od onih koje biciklisti moraju preskakati tijekom ovog sedmosatnog maratonskog pakla.

Nitko kao Belgijci

Povijesni rekorderi Pariz – Roubaix su dva Belgijca sa po četiri uspjeha: Roger De Vlaeminck (pobjednik 1972., 1974., 1975., 1977.) i Tom Boonen (2005, 2008, 2009, 2012). Skoro svi velikani u povijesti biciklizma su morali bar jednom osvojiti ovu utrku kako bi ušli među besmrtne, čak i oni koji su je prezirali, poput Bernarda Hinaulta, on je naime za Pariz – Roubaix bez dlake na jeziku rekao da je – potpuna budalaština. Neki, istina, ne samo što nikada nisu trijumfirali, nego čak ni nastupali (znajući da nemaju izgleda), svakako je na toj listi najpoznatiji Lance Armstrong.

A uzbudljivost nedjeljnoj utrci daje još jedan, svakako ključni podatak: naime, dok Pogačar uglavnom sve svoje trijumfe ostvaruje impresivnom dominacijom, na Pariz – Roubaix ne samo da nije prvi favorit, već mu je glavni rival Mathieu van der Poel, pravi gospodar ove utrke, trostruki pobjednik zaredom (2023., 2024., 2025.). Dakle, ovaj Nizozemac ima i ekstra-motiv u cijeloj priči, priliku da se četvrtim trijumfom izjednači na vječnoj listi četverostrukih slavljenika sa spomenutim Belgijcima!

Uglavnom, Pariz – Roubaix je definitivno jedan od najvećih sportskih spektakala, ne računajući samo biciklizam. Kako se ono kaže, put u pakao popločan je najboljim namjerama. U ovom slučaju, put do raja u Paklu sjevera popločan je… kamenim kockama.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!