U predvorju pakla

Grozota… To je najblaža konstatacija, kojom su obični ljudi dočekali kaos na Poljudu. I mnogi su, gotovo jednoglasno odlučili da njihova noga neće tako skoro kročiti na naše stadione. Jer, takav potez, odnosno odlazak na nogometnu utakmicu sve češće postaje “avanturistički pothvat” u kojem vam je “glava u torbi”… Nogomet je, nažalost, od sporta i veselja, postao “zabranjenom zonom” koju je trenutačno najbolje – zaobilaziti. Krivce je nemoguće tražiti, jer krivci su zapravo svi koji imaju bilo kakve veze s nogometom. Počev od Hrvatskog nogometnog saveza, preko navijača, igrača, klupskih djelatnika, novinara… I, što je najgore, još uvijek nisu povučeni pravi, konkretni potezi.

Puno se priča, piše, analizira, polemizira, ali se ne poduzima baš previše. Posebno u tome prednjači HNS, koji se bavi svim i svačim, samo ne onim što je najvažnije – zaštitom nogometa kao sporta. Ako je ovo što mi gledamo na našim stadionima nešto što se može nazvati sportom. Događanja na finalu Kupa su samo eskalacija, “uvertire” smo gledali i ranije, ali reakcija nije bilo. Jedino što je HNS napravio, jesu kompromisne kazne, potezi koji su napravljeni kako bi “vuk bio sit, a ovce na broju”. Zašto? Zato jer se “kuća nogometa” boji nekome stati na žulj, boji se ući u otvoreno čišćenje legla zla u nogometu, zabija glavu u pijesak i samo nadolijeva ulje na vatru. Potrebne su rigorozne kazne, zatvorske, novčane, bilo kakve, jer ovako jednostavno više neće ići. Europa je ovakvih problema imala, i nije ih riješila sve dok nije uzela “bič”. Engleska, Italija, Njemačka, sve su te zemlje nosile breme nereda na stadionima, možda čak u većoj mjeri nego Hrvatska. Oni su našli pravi put, sudstvo je uzelo stvar u svoje ruke, čistka nije poštedjelja nikoga, bez obzira na ime i prezime. Danas su njihovi stadioni “kazališta snova” u kojima se uživa u nogometu, dok su hrvatski stadioni bojna polja na kojima se traže “neprijateljske glave”. Djelatnici u klubovima su, iako će to zanijekati, također krivci. Odgovornost će uredno prebacivati na druge, neće priznati da su i oni zakazali.

Pranje ruku im je najomiljenija disciplina, a ne shvaćaju da su im ruke prljave, i da mogu biti sretni što (za sada) nije potekla – krv. Prije otprilike mjesec dana cijeli svijet je ostao šokiran događanjima uoči utakmice Galatasaray – Leeds, kada su u Istanbulu ubijena dva engleska navijača. Mučna ubojstva, koja spadaju u srednji vijek, sablaznila su sve normalne ljude. Mnogi misle da se to događa negdje drugdje, što uopće nije točno. Možda smo u krivu, ali nam se čini da smo jako, pakleno blizu, sličnoj tragediji kod nas. Uostalom, da je Torcida uspjela probiti ogradu u srijedu, umjesto pogodaka vjerojatno bismo danas brojali – poginule! Vrijeme je da shvatimo kako hrvatski nogomet jaše na paklenoj mašini, prijetnje uništenjem su jače nego ikada, i ako se sada, jednom za svagda ne poduzmu prave mjere, divljaštvo više nitko neće moći obuzdati.

U drugim zemljama cijele obitelji odlaze na stadione, očevi s djecom uživaju u gledanju svojih idola, od malih nogu se izgrađuje sportska kultura. U isto vrijeme, kod nas se stadioni pretvaraju u tvrđave sa ogradama, preprekama, ulice gradova preplavljuju policijske ophodnje, blokade, sve ima “apokaliptični miris”. Jedino još nedostaju tenkovi, a kako je krenulo, i oni će uskoro morati na ulice. U svemu je najžalosnije što HNS “trubi” kako smo uz bok Europi, traži se povratak navijača na stadion, sve se umota u celofan uspješnosti, ispod kojega je trulež. Nije nogomet, gospodo, samo hrvatska reprezentacija, nije nogomet samo ono što vama odgovara, ono što pokušavate proturiti ljudima. Ne, slika našeg nogometa je točno ono što smo vidjeli na Poljudu. Kaos, tučnjava, strah, suzavac… To je danas hrvatski nogomet, koliko god to bilo teško priznati. A vi i dalje vrtite svoj film, igrajte se kazni i uvjeravajte sebe i druge kako to “zapravo nije ništa strašno”…

Hrvatski stadioni trebali bi biti tvrđave veselja i sporta. No, to su danas bastioni straha, koje će svaki čovjek željan opuštanja zaobilaziti u širokom luku. Vrijeme je za korjenite promjene, za radikalne rezove, pa ako morate puniti sudnice i zatvore, onda to i činite. U suprotnom, tko zna što nas čeka, je li pred vratima neki novi Heysell. Vrijeme je da se krene, zaista je krajnje je vrijeme da se krene…