Adeus Portugal!

Foto: Goran Pervan

Dobro, malo karikiram. Ali, doista ovih 19 dana Portugala proveo sam većinom u trokutu Lisabon – Couco – Leiria, a ludi novinarski ritam nije mi baš dopustio previše slobodnog vremena.

Tako da sad konačno mirne duše, kad je završila hrvatska epopeja, mogu reći: Urednici, dajem otkaz! I odoh ja doma. Ali, idem nazad preko domovine broj 2, Deutschland, jer ipak treba se negdje i odmoriti prije zagrebačke ljetne asfaltne groznice.

Foto: Goran Pervan

Portugal. Mogao bih iskopirati par rečenica iz prvog teksta kad sam stigao. I dalje stoji da su Portugalci sasvim simpatičan i dobrodušan narod. Jest da su mi ovi domaći volonteri često dizali tlak jer su bili nedovoljno informirani, ali dobra volja za pomaganjem kao da je urođena ovom narodu. Dakako, taksisti su u svim kulturama zasebna podvrsta...

Ne bih vam mogao nešto puno pričati o Lisabonu, osim da je ipak puno veći nego što sam prvotno mislio. Piše u papirima da sam grad ima oko 600.000 stanovnika (s bližom okolicom oko dva milijuna), ali puno je veći od Zagreba.

Uvjerio sam se da i ovdje gužve često vladaju, ali nisam primjetio toliko nervoznih vozača kao na zagrebačkom rotoru ili nekoj drugoj našoj prometno zagušenoj lokaciji. I ako se želite kupati nemojte izabrati Atlantik, osim ako zimi ne skačete u Jarun ili Jadran.

Foto: Goran Pervan

Bilo je simpatično vidjeti da doista cijela zemlja živi za ovo nogometno prvenstvo. Skoro svaka kuća je okićena barem jednom portugalskom zastavom, a čak su i političari pauzirali svoje vječne svađe, dok ne prođe prvenstvo. Ma, eto sad mi je i drago što smo mi ispali jer da je Hrvatska prošla sad bi igrala s Portgulom i sigurno bi izbacila domaćina iz turnira. A tada ajme tuge ovog naroda. Ma Hrvatska bi sigurno i osvojila prvenstvo! Jest da bismo pritom valjda primili bar još 36 golova...

I za kraj nagradno pitanje: Koji izlaz treba uhvatiti na 2. glavnom lisabonskom rotoru da bi se uhvatio kvart Amadora? Nekako mi baš taj izlaz nikako nije sjeo. Nije da je više važno, ali eto da bar više ne razmišljam o tome...

Pozdrav i vidimo se u domovini dva, za dvije godine!