Christian Vieri - rasni strijelac nemirnog duha

Rođen 12. srpnja 1973. u Bologni, Christian Vieri je još kao trogodišnjak otišao u Australiju gdje je njegov otac Bob Vieri završavao nogometnu karijeru. Nakon toga postao je trener kluba, pa se Christian zainteresirao za nogomet, iako je tada, već 12-godišnjak više volio atletiku, plivanje i kriket. Ipak, nakon jednog posjeta djedu u domovini, Australija je za Christiana postala prošlost, jer biti nogometaš u Australiji i Italiji nije ista stvar. Sa 15 godina pristupio je talijanskom trećeligašu Pratu za koji nije puno nastupio, ali ga je već tada primjetio Torino s kojim je proveo slijedeće tri sezone postigavši dva pogotka u osam nastupa. Zbog svoje građe tamo je dobio nadimak Il mostro što znači «čudovište».

Željan veće minutaže 1992. vraća se u niži rang, u Pisu gdje je nastavio sa prosječnim nastupima, pa je u tri sezone promijenio isto toliko klubova što i dan danas smatra ključnim u njegovom razvoju: «Iako mi nije bilo lako svake sezone mijenjati sredinu, to mi je pružilo priliku da radim i učim od mnogo trenera, te da se priviknem na različite situacije.» Ravenna i Venezia, za koje je postigao 12, odnosno 11 pogodaka, bili su posljednji klubovi nižeg ranga za koje je nastupio Vieri, a upravo je u njihovim dresovima izborio prve nastupe za mlade «azzurre», s kojima je 1994. osvojio naslov prvaka Europe.

Zahvaljujući odličnim sezonama u spomenutim klubovima i U-21 reprezentaciji, za usluge talijanskog «Australca» zagrizao je moćni Juventus, a Christianu je to bilo nestvarno, te je odmah prihvatio ponudu unatoč statusu koji mu je garantirao samo klupu. U Torinu su tada igrale zvijezde poput Del Piera i Alana Bokšića što Vieriju nije smetalo, dapače mogao je samo još više naučiti. Njihove ozljede u drugom dijelu sezone 1996/97 omogućile su Christianu da pokaže raskoš svog napadačkog arsenala, te je upravo on, u tandemu s Nicolom Amorusom Juventus odveo do naslova prvaka Italije, dok im je Liga prvaka promakla tek u finalu s dortmundskom Borussiom. Svjestan da unatoč dobroj polusezoni neće izboriti status Juveovog prvotimca otišao je u Atletico Madrid gdje je postao onakvim kakvim ga poznamo danas – jedan od najboljih napadača svijeta. U 24 susreta postigao je isti broj golova, a samopouzdanje je poraslo do neba. Iako on to demantira, već slijedeće sezone vratio se u Italiju zbog neslaganja sa Radomirom Antićem i Arrighom Sacchijem. Ovaj put destinacija je bila rimski Lazio gdje je samo nastavio zabijati golove, a sezonu je okrunio naslovom posljednjeg Kupa Kupova u povijesti.

I tada bum! Iz Milana se javio Massimo Moratti sa vrećom od 90 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Bilo je to i više nego dovoljno da igrač nemirnog duha još jednom nakon samo jedne sezone promijeni klub. U Interu je, evo već petu sezonu i vjerojatno se više nikad neće zadržati toliko dugo na jednom mjestu. Na njegovu žalost, njegov se dolazak poklopio sa još neviđenom sušom trofeja u povijesti slavnog milanskog kluba, ali on nije prestao zabijati, te je postigao 106 golova u 153 nastupa, uključujući i ovu sezonu. Nemirni dečko trenutno nije previše zadovoljan načinom rada Alberta Zaccheronija, pa mnogi tvrde kako je ovo posljednja sezona u crno-plavom dresu, a najavljuje se njegov povratak u Juventus, dok jedni spominju Romu, drugi Milan, a neki mu predviđaju i ponovni odlazak u inozemstvo.

Ipak, postoji jedno mjesto gdje ćemo ga sigurno vidjeti u Portugalu – vrh napada talijanske reprezentacije. Debi je upisao protiv Moldavije 1997. kojoj je postigao i svoj prvi reprezentativni pogodak, ujedno i jubilarni 1000. «azzurra». Na velikim natjecanjima sudjeluje od, nama drage, Francuske 1998, a oko vrata je objesio srebro sa posljednje europske smotre u Belgiji i Nizozemskoj 2000. U Portugalu želi nastaviti niz od 39 nastupa i 22 pogotka, a najveća želja mu je da na povratku u Italiju oko vrata ovaj put bude zlato.