Predstavljamo sudionike Eura 2004. - Italija

Foto: Dražen Patarčić

Strast prema nogometu nekad prelazi granice sporta, pa se među reprezentativcima ili izbornicima nakon neuspjeha na velikim natjecanjima nerijetko traže anti-heroji kome mediji ne daju mira, a isto toliko nerijetko se izbornici i smjenjuju. Najbolji primjer bio je Dino Zoff koji je osvojio srebrnu medalju na prošlom EP-u u Nizozemskoj i Belgiji, ali talijanski mediji i javnost to nisu smatrali dovoljnim, te je izbornik podnio ostavku osjetivši negativne vibracije. Mediji konstantno hvale domaću ligu kao najbolju na svijetu, a tek u posljednje vrijeme, otriježnjeni financijskim kolapsom, postaju svjesni da se negdje u Europi igra isto toliko kvalitetan nogomet, možda čak i privlačniji od tvrdog talijanskog. Svi ti hvalospjevi stavljaju dodatni pritisak na igrače, ali kada netko uspije nacionalni je heroj.

Nakon Zoffa na možda najužareniju stolicu u nogometu sjeo je iskusni Giovanni Trapattoni koji uz svoje ime ima upisane trofeje klupskog prvaka Europe, kupa UEFA, osvajača scudetta i prvaka Njemačke. Trap, kako ga zovu Talijani, odveo je «azzurre» na svjetsko prvenstvo u Koreji i Japanu gdje je doživio fijasko ispavši od Južne Koreje u osmini finala, iako se mora istaknuti loše suđenje ekuadorskog suca Byrona Morena. Međutim, jedna pobjeda u četiri utakmice uz dva poraza, uključujući i onaj od Jozićeve Hrvatske, učinak je koji ne bi zadovoljilo niti reprezentacije puno slabijeg renomea od trostrukog prvaka svijeta.

Savez je ipak imao previše poštovanja prema trofejnom treneru, te su mu podarili priliku da odvede reprezentaciju u Portugal. Svjestan kakav je poklon dobio, Trapattoni se odmah ozbiljno prihvatio posla i danas ima jasnu sliku sistema kojim će igrati Italija. Talijani možda nikada nisu imali toliko nogometnih «umjetnika» kao danas. Još od 80-tih prevladavali su destruktivni igrači zaduženi za zaustavljanje protivnika, dok danas Italija igra sa trojicom «fantasista» iza jedne špice. Nije upitno da će ta špica biti Christian Vieri, ali alternative u Filippu Inzaghiju, Bernardu Corradiju ili Marcu Di Vaiu niti jedna reprezentcija ne bi odbila. Inzaghi će ipak zbog nedavne operacije možda propustiti smotru najboljih europskih reprezentacija, ali Trap će svakako pronaći adekvatnu zamjenu.

Iza jednog od njih trebali bi se naći Alessandro Del Piero, Francesco Totti i Mauro Camoranesi. Ne bude li jedan od trojice majstora u formi tu je fantastični Antonio Cassano koji može poslužiti i kao druga špica. Kao potvrda izuzetno talentiranoj generaciji tu su i Fabrizio Miccoli, Stefano Fiore i legendarni Roberto Baggio. Nekada je ponuda na poziciji polu-špice bila toliko skromna, a toga će se sigurno prisjetiti Baggio, koji je na tom mjestu dugo bio unikat, uz poneki bljesak Roberta Mancinija kojeg se ipak guralo u vrh napada ili Gianfranca Zole koji pak nikada nije dobio zasluženu priliku za dokazivanje.

Borbeni Gennaro Gattuso će držati vezni red Italije, a igrač koji je vjerojatno jedini siguran od prve minute na sredini terena je Andrea Pirlo, momak koji se preporodio na poziciji zadnjeg veznog u Milanu, a Italija je s njime po prvi put dobila zadnjeg veznog koji je uz destrukciju sposoban i kreirati. Do njega će protivničke napade u začetku razbijati ili Chievov Simone Perrotta ili Interov Cristiano Zanetti, dok bi polivalentni Fiore mogao mijenjati Pirla.

Obrana je već tradicionalno snažno talijansko oružje, a Alessandro Nesta i kapetan Fabio Cannavaro biti će stoperi koje će malo tko prolaziti bez izuzetnih poteškoća. Za bočne pozicije konkuriraju Christian Panucci i Gianluca Zambrotta koji se uz dobru obranu znaju probiti po boku sve do protivničkog šesnaesterca i centar-šutevima pronaći glavu neumoljivog Vierija. Alternative spomenutom dvojcu su Parmin Matteo Ferrari na desnom, i Giuseppe Pancaro na lijevom boku. Ozljede li se pak Nesta ili Cannavaro spremni za uskočiti bit će Massimo Oddo, Daniele Adani i Nicola Legrotaglie.

Ako protivnik prođe svakog od navedenih igrača to još uvijek ne znači siguran pogodak kada igrate protiv Italije. Već dugi niz godina, «azzurri» nude vrhunske vratare, igrače koji su glavne zvijezde u svojim klubovima, što je rijetkost za tu poziciju. Nakon Zoffa, Waltera Zenge, Gianluce Pagliuce i Angela Peruzzija danas su tu Ginaluigi Buffon, Francesco Toldo i Christian Abbiati.

Foto: Dražen Patarčić

Uvijek među favoritima, Italija od 1982. nije bila toliko spremna za naslov, a tada su bili svjetski prvaci. Na posljednjem europskom prvenstvu su uz sličan talent došli do srebra, mogu li ovaj put preći posljednju stepenicu i nakon '68. vratiti trofej tamo «gdje svi putevi vode»? Svakako! Ukoliko želite znati što će se dogoditi ne uspiju li u tome, vratite se na početak teksta.

Trideset i dva kandidata od kojih desetorica neće putovati u Portugal zasad su:

Vratari: Chrisitan Abbiati, Gianluigi Buffon, Angelo Peruzzi i Francesco Toldo

Braniči: Daniele Adani, Fabio Cannavaro, Matteo Ferrari, Nicola Legrottaglie, Paolo Maldini, Alessandro Nesta, Massimo Oddo, Giuseppe Pancaro i Christian Panucci

Vezni red: Massimo Ambrosini, Mauro Camoranesi, Stefano Fiore, Gennaro Gattuso, Simone Perrotta, Andrea Pirlo, Alessio Tacchinardi, Ginaluca Zambrotta i Cristiano Zanetti

Napadači: Roberto Baggio, Antonio Cassano, Bernardo Corradi, Alessandro Del Piero, Marco Delvecchio, Marco Di Vaio, Filippo Inzaghi, Fabrizio Miccoli, Francesco Totti i Christian Vieri