Sudačko podbacivanje

Teško je reći da li se "mali" zakidaju na uštrb "velikih", je li se radi o nepreciznim i lošim uputstvima UEFA-e, ili pak o nezadovoljavajućoj kvaliteti sudaca, jer, mora se priznati da tu nešto "smrdi".

Foto: Goran Pervan

Od prvoga susreta na ovome Euru teško se oteti dojmu da su svi napadači postali kao Pipo Inzaghi, najbolji glumac među nogometašima. Ukoliko suci ne dosude najstrožu kaznu, automatizmom se dodjeljuje žuti karton napadaču, ne ostavlja se prostora za nekakvu sredinu. Očito je kako je UEFA tako odlučila i da su to striktna UEFA-ina uputstva, no ipak, vidljivo je kako određeni suci nikada nisu prekrasnu nogometnu igru iskusili izvan crne odore.

Jer da jesu, znali bi kako često postoje kontakti između napadača i braniča, dovoljni da izbace iz ravnoteže napadača, a opet nedovoljni za najstrožu kaznu. U takvim situacijama dolazimo do već spominjane sredine. Kada je Dado Pršo pao u šesnaestercu protiv Švicarske očito je bilo kako nema govora o jedanaestercu, ali da je postojao kontakt. Sudac Batista nije to tako vidio. Njemu u priručniku piše: "Ukoliko ne dosudiš jedanaesterac, dodijeli žuti karton onome koji je pao." I što će, jadan, nego dati karton Prši.

Opet, uvijek ispada da mi Hrvati tražimo alibi za loše igre, uvijek nas je netko pokrao, nezasluženo smo ispali, izgubili, odigrali neriješeno. U ovome slučaju teško je reći da je sudac Batista "mazio" švicarske velikane, jer cijeli je susret bio prepun nebuloznih odluka na štetu obje reprezentacije. Tako smo na kraju prvoga kola ispali nekakvi krvnici koji češće udaraju igrače nego loptu, za što nas je UEFA i kaznila.

Nije samo naša reprezentacija bila na crnom popisu ćudljivih sudaca. Vratar ruske reprezentacije, Sergej Ovčinjikov, našao se na "piku" norveškog djelitelja pravde, Terjea Haugea. Čovjek se, ni kriv ni dužan, prometnuo u tragičara susreta. Zašto? Zato što je dotični gospodin Hauge vidio da je ruski vratar igrao rukom izvan šesnaesterca. Kako je moguće vidjeti nešto čega nije bilo? Shvatljivo je da je teško vidjeti iz malo veće udaljenosti da li je vratar dirao rukom loptu ili ne, jer i sami smo shvatili sudačku pogrešku tek nakon mnogobrojnih ponavljanja iz svih mogućih kuteva u slow motionu.

Ipak, postavlja se pitanje je li Hauge vidio ruku Ovčinjikova koja očito nije dirala loptu ili je vidio ruku razjarenog Paulete, koji je pod svaku cijenu htio isključenje ruskog vratara. Čini se ovo drugo. Malo "svježiji" primjer imamo s jučerašnje utakmice između Švicarske i Engleske. Mlada nada Gordog Albiona, Wayne Rooney, u jednom je startu kopačkom pogodio švicarskog vratara Jörga Stiela u glavu. Sudac je dosudio prekršaj, no nije bio siguran što se stvarno dogodilo, jednostavno se povodio za pravilom o zaštiti vratara u njihovom prostoru.

Start Rooneyja bez ikakve je dvojbe bio neoprezan i u potpunosti nepotreban, te je zasluženo dobio žuti karton, no ono što treba mnoge zabrinuti je način na koji je Rus Valentin Ivanov odlučio kazniti mladoga Engleza. Nagnuo se nad švicarskog vratara i kad je vidio kako ga stvarno boli i da ne glumi odlučio je dati karton Rooneyju. Znači li to da trebamo tjerati naše igrače da vrište svaki put kad padnu, trebamo li tjerati Šokotu i Pršu da mašu u napadu i traže kazne za nepostojeće prekršaje?

Jedan se sudac ipak pokazao kao sudac koji, osim što zna pravila, u pravome smislu shvaća i samu nogometnu igru - Šveđanin Anders Frisk. Zamislite, svaki start na susretu Njemačke i Nizozemske nije završio žutim kartonom! Štoviše, dodijelio je švedski sudac "samo" tri žuta kartona na čitavom susretu! Pa to su Nijemci, je li on normalan, zna li on uopće kakva su uputstva UEFA-e?! Opet, to je jedan od rijetkih susreta nakon kojeg se nitko nije žalio na suđenje, nakon kojeg nisu ostajali "repovi". Što reći, osim blago vama Španjolci i Portgalci, u vašem će susretu odlučivati igra, a ne suci.

Ne bi ovaj tekst imao smisla kada se ne bi dotakli i sinoćnjeg katastrofalnog suđenja svima nam omiljenog Kim Miltona Nielsena. To je čovjek koji se čak niti starih UEFA-inih uputstava ne drži kako spada. Ne smijemo tražiti alibi u sucima, da smo pravi pobijedili bi Francuze (aktualne europske prvake op. a.) unatoč visokom Dancu. I nije da je samo sudio protiv nas, jednostavno je sudio loše. Ipak Hrvati će sanjati dvije odluke. Jedna je u najmanju ruku dvojbena, dok je druga "čista kao suza".

Foto: Goran Pervan

Nekako je oduvijek vrijedilo pravilo da, ako igrač prvo dohvati i izbije loptu, a zatim malo dohvati i igrača, nema govora o prekršaju. Sigurno je u onom djeliću sekunde, kada je izbio loptu ispred najboljeg igrača svijeta Zidanea, Giovanni Rosso bio vrlo ponosan na sebe. Šteta što je trajalo samo djelić sekunde, jer već u idućem trenutku dosuđen je slobodan udarac za Francuze iz kojeg smo primili prvi nesretan pogodak.

Nije se sve zadržalo na tome. Hrvatski su nogometaši u drugome dijelu pokazali nevjerojatnu želju i veliko hrabro srce, preokrenuli su rezultat protiv velikih Francuza u svoju korist, no onda se ponovno javio Nielsen, točnije, nije se javio. Igor Tudor pogriješio je pri dodavanju lopte Butini, pri ispucavanju naš je vratar pogodio Trezegueta u ruku, koja nije bila uz tijelo. Francuz si je rukom gurnuo loptu pored Butine i postigao izjednačujući gol. Po svim nogometnim pravilima trebao je sudac dosuditi igranje rukom.

Ipak nije, i umjesto da govorimo o izvrsnoj igri Igora Tudora u obrani, u kojoj je pogotovo u prvome dijelu bio suveren i vrlo siguran, moramo govoriti o Igoru Tudoru tragičaru. Zapitajmo se koliko je kriv igrač kojega lopta pogodi u nogu i skrene u gol, i koliko je kriv igrač, a koliko sudac kod drugoga pogotka Francuza. Nadajmo se da će i izbornik Barić uvidjeti kakvog krasnog braniča imamo u Tudoru i da će ga zadržati u sastavu protiv Engleza.

Na kraju se svi trebamo zapitati jednu stvar: Isplati li se fair play uopće, ili trebamo angažirati igrače da mašu pred sucima i da sude umjesto da rade ono što najbolje znaju - igraju?