Džombica i dani kiselog kupusa

"Ajme baš sam ga volila gledati, kako je on zna padat', kako su ga tukli, ali uvik se diza i iša dalje", govorila je baka motajući listove kiselog zelja u sarmu kojom slavi 55 godina braka s djedom. Nije baš najuksusnija ta sarma kad baka vidi što se sve događa u rukometnom miljeu.

"Jedan govori jedno, drugi drugo, i kome ćeš ti virovat? Ali sigurno je da Džombica nije zaslužija 'vakav oproštaj, jer kako je netko reka: oni su svi i bili tako dobri zbog Mirze."
"Slažem se, bako, što da ti kažem, jesi vidjela da je i Sulić otkazao?"
"Ma jesam, i njega mi je ža, nije nakon prometne više igra ka nekad, ali borija se momak koliko je moga!"
"Je, u obrani se uvijek tukao, pa dok ga ne isključe!"
"Puno je to, njih dvojica su na neki način duša momčadi, a sad ih više nema!", tužno je uzdahnula baka, ne mogavši dokučiti odgovor zašto se tako lako rješavamo sportskih legendi, i to u trenutku kad još uvijek mogu pomoći.

Da, nije Hrvatska stala zbog Džombe, kriza je, minusi, zaduženja, poslovi, borba, mafija, vlast, život, blagdani, ali vjerujem da je većini pravih kibica - knedla u grlu. Ako ima emocija. Mirza Džomba je bio čovjek kojeg su mnoge bake (osim moje) voljele i gledale rukomet zbog njegovih letova s desnog krila. "Jedanaestica" koja se diže i spušta. Jednostavno - Džombica.

"Uvik san oči zaklapala kad bi on puca sedmerac, nisan to mogla gledati", nasmijala me baka opaskom o "suhom listu". Njezin list bio je zamotan u mljeveno meso. A ovo rukometno meso polako postaje – crvljivo. Pitanje je kako dalje nakon svih ovih "džombi". Bez Džombe.

"Stari igrači kad tad moraju otići, ali ovo stvarno nije način", zaključila je baka štoriju i – upalila "špaker". Barem njoj ne treba prostora za zagrijavanje, ima ga u svojoj kuhinjici napretek. I nema svađa s izbornikom jer je izbornik ona sama. Hm, u ovoj priči bi onda djed bio Džomba. Na svim frontovima. Ma samo nek' se dogovore. Možda još ima vremena. Barem za sarmu pomirenja.