"Sinoć piće, danas cviće"

"Nikad se on nije naslonija na protivnika ka današnji boksači", uzdahnula je Kata, uvijek zaljubljena u direktne sportaše koji direktom, bez mnogo razmišljanja, pošalju svoje protivnike na pod, prema odbrojavanju. Parlov je zasigurno bio najupečatljivija sportska ikona u doba prvih televizora (za šire jugoslavensko pučanstvo), čovjek čiji je nastup značio kako će sutra svanuti neki bolji dan.

Boksač koji je bio inspiracija velikanima poput Tenžere i Tribusona, povučena ikona iz Fažane, zaljubljenik u poeziju, u taj tihi svijet toliko nespojiv s gromoglasnim pljeskom u arenama željnim krvi, znoja i suza. Boks je bio najomiljeniji sport babe Kate, i kao klinac sam smatrao da se zove "plemenita vještina" upravo zbog plemenitosti Mate Parlova, zbog njegove nadmoći da pobjeđuje i nemoći nevještih protivnika da njega nadvladaju.

"Eto, sinoć piće, danas cviće!", rekla je baka, onako više za sebe, misleći na zatvorena vrata pulskoga kafića, tamo gdje su se u studenom 2006. nakratko spojili Parlov, baba Kata i moja malenkost. Izgledao je tada najjače na svijetu, kao da će uvijek točiti kavu, sokove i pivo putnicima namjernicima, kao da će uskoro nastupiti u nekom novom boksačkom spektaklu, i kao da će jednom ovo biti svijet poezije, kakvoga je priželjkivao tako snažno.

"Ako ikad netko napiše pjesmu nad pjesmama...", pjevao je davno onaj Džoni Štulić, onda bi u toj pjesmi definitivno trebalo biti mjesta za jedno ime. On je bio Najveći, bez ali za Alija. Mate Parlov.