Što je rukometaš bez...?

"A suci, jednu-dvije lopte ipak su u ključnim trenucima dali Karabatiću i drugovima?" "Ma suci su nevaljani bili, ali nisu oni krivi šta nismo uzeli zlato, jer falilo je nešto, Balić je bija krepan, Pero isto tako nervozan, nije bilo mog Džombice, a i Šprem se ispromašiva.."

"Misliš, Omeyer je vrhunski branio?" "A nije ni on bija ka šta zna bit', jednostavno smo bili bez ideje u napadu kad je najviše tribalo, svaka čast za srebro, ali triba priznat da Francuzi zasluženo nose zlato...", zapuhala se baba. Već su dida i ona bili legli kad sam ih nazvao. Nisu ih previše zanimale ni televizijske analize, pa čak ni srebrni doček na Trgu bana Jelačića pred pedeset tisuća duša.

"Gledala sam malo vožnju autobusom, ali 'ko će to sve gledat, ima baba pametnijeg posla ujutro, vid'li smo ono najbitnije", mrmljala je, iako sam znao da žali na neki način, jer sigurno bi gledala prijenos od "a do ž" samo da smo zlatni. Baba i dida su svoju tugu liječili spavanjem, a a netko drugi pićem, nervozom, kritiziranjem ili podcjenjivanjem.

Sjetio sam se kako smo guštali gledajući Portugal prije šest godina. Proletjelo je u hipu. A kad već tako brzo "iđu dani", moram priznati da se dva zlata i tri srebra čine kao sasvim divna uspomena. To bi trebao priznati svatko normalan tko voli i bodri ovu reprezentaciju. Sa svim svojim manama i linoladama.

"Ne razumin jedino one šešire, pari da idu na stočni sajam u Drniš, ne triba im to, bolje da odmore i krenu u nove pobjede", rekla je baba na kraju rukometne balade. "Pa šta fali, oni su 'kauboji', barem prema nekim natpisima", dobacio sam. "Ma kavi 'kauboji', pa neće oni sutra gonit' stoku ka Ivčonja iz sela, a Ivčonju neće čuvat onaj Dinar. To je meni sve prenemaganje."

Tako je baba Kata zaključila štoriju o nadimcima. Za nju nikada nisu bili ni "pakleni", ni "kauboji", već jednostavno – pobjednici. Srebrni u sedlu.