"Vridilo se jutros dignuti"

"A jesi me privarija", govorila je dok sam dolazio na megdan europskim prvacima, u 5 i kvarat, kako je i bilo prema rasporedu. Guštali smo cijelo jutro, Brazilce smo lako arhivirali, ali mirnoća i mudrost novog košarkaškog uspjega tako je dobro legla u šibenskom svitanju.

"Je' l to Ukić zabija tricu?", vikala je baba, još pospana u karakterističnoj žutoj pidžami, ushićena što nam Holden i Kirilenko ne mogu ništa.

"Dobar je ovaj s brojem 7, ali nema tu kruva za Ruse jutros", šalila se. Iako uvijek sumnja u našu pobjedu, ovog puta smo mirno priveli utakmicu kraju, baš kao po udžbeniku.

Popili smo zatim kavu, komentirajući viđeno, razmišljajući može li Čilić dobro odigrati protiv Gonzalesa. Brzo je prošlo vrijeme do vaterpolista, "brkati dupini" su imali sudar sa Srbima.

"Još samo fali da Bukić pusti brkove!", nasmijao sam babu, koja se uplašila zbog lošeg starta "rudićevaca" i 1:3. "Neće se naši ni zgrušat'", cvikala je, iako su naši malo po malo, preko Baraća (svaka čast i košarkaškom prezimenjaku) i Jokovića stizali europske viceprvake. Kad je krenula serija, nije previše prigovarala niti zbog čestog dodavanja lopte sidrunima. Učinak Smodlake i Hinića, posebno nakon onog odbijanca, bio je za deset.

"Ajd još jedan gol pa smo gotovi", povikala je Kata kod 9:5, iako je bilo jasno kako je utakmica polako, ali sigurno – zaključena. Do kraja smo se više zezali s brkovima, sretni što su sve naše reprezenatcije nakon dva kola po skupinama bez poraza. To zadovoljstvo nitko ne može platiti, posebno zbog otpisanih košarkaša.

"Vridilo se dignuti jutros", reče baba između dva gutljaja kave, i tako je sumirala sve ono što je Hrvatska proživjela uz dobro jutro. A u tom trenutku je i Blanka letjela prema Pekingu, preko Tibeta. Tek su počele Igre, ali nama se uopće ne zijeva. Ma kakvi.