Malo nas je, malo nas je...

Ma, pusti priče. Derbi je uvijek derbi, kakav je da je, moj je, naš. Jedini. No, velika bodovna razlika, gotovo prijateljske utakmice, nikakva neizvjesnost, prodaja svega što hoda na dvije noge; sve je to potjeralo običan puk od HNL-a. Tu se sad nanizalo još par otrcanih opravdanja potamnjelih sivih stanica koje su me gotovo uvjerile u tu neku poluvitešku, romantičarsku borbu s vjetrenjačama; tj. propuhom na stadionima. Stadionima koji imaju uvjeta za Uefinu licencu koliko i te proklete vjetrenjače. I dok zujim u pivske mjehuriće, jednim od mojih sedam svjetskih čuda, i ležerno listam po mozgu u potrazi za rješenjem, kompletnu koncepciju i traganje za "svetim gralom" razruši mi Vela, Blažičko ili tko već, urlikom "Torrreeees! 1:1 na Stamford Bridgeu!". I to je to. Prosvijetljen sam.

Liga prvaka, polufinale, lomi se utakmica, a mene to zanima koliko i novi tanjuri Alke Vuice. Pozdrav Alki. Dok se (proguglanom) strijelcu Fernandu suigrači u deliriju bacaju u naručje, s probuđenom nadom u novo osvajanje najvjrjednije europske "kante", ja si vrtim urnebes nakon loba s centra Joze Gašpara protiv Varteksa. Priznajem. Ja sam xy i ja gledam/volim HNL. Truo, nezanimljiv, loš, jadan, negledljiv. Šta ćeš, ljubav je slijepa, a ovakvu "grdobinu" mogu voljeti samo majke. I mi.

A opet, ja ne znam tko je lud. Osoba A, sredovječni, proćelavi Hrvat, koji stoji na brdu u Čakovcu i kisne u blatu do bubrega uz dvije šanse po poluvremenu, ili osoba B, žgoljava Kineskinja u dresu Liverpoola na legendarnom Kopu. Mislim, prije bih se složio da sam polarni medvjed negoli ksenofob, ali ne privlači me ideja da na vlastitoj tribini moram znati tri strana jezika i četiri dijalekta da posudim upaljač. Ne razumijem. Kako te može više veseliti pobjeda Bristol Cityja u FA Kupu, od slavlja tvog kluba na nekom pripremnom turniru u Litvi. No, sve je manje takvih. Koji ne razumiju. Tu naučenu, silikonsku ljubav prema tuđem, jaču od prve. Ljubavi.

Niti se ne okreneš, a pola tribine "ima posla", "ne stigne danas", "dolaze im gosti". Tako to krene. I rijetko se tko vrati. Komfor tražite? Pa ima toliko komfora na stadionima da svatko može komotno zauzeti tri reda. Bezveze. AKo ti se ne ide, pronaći ćeš tisuću isprika. Ako ti se ide, pronaći ćeš bar jedan način da se pojaviš. Danas su krivi mutni tipovi, mafija u nogometu, huligani, loši stadioni, sutra će biti skupe karte i naftna kriza u Temišvaru. "Nije to više to", famozna umotvorina. Pa nije, ali ne mijenjaju se vremena koliko ljudi sami. I gledaju svijet drugačijim očima. I stadione.

Prazne. Sablasne. A opet, meni je to baš to. Maksimirska betonska rugoba gdje ti vjetar tako romantično drma kosti i kroz čiji krov rastu bar tri vrste drveća. Zasad nepoznate, čekam da procvjetaju. Unikatna eko tribina, nikad viđena izvan HNL-a. I 500 ljudi na njoj. Iz raznoraznih razloga. Neki su došli zbog društva, neki zbog pive, neki bježe od žene, neki od posla, neki nemaju TV. A neki su čak došli zbog ljubavi. Prema klubu. A ostali? Zašto ih nema? Sada kreće lista uvjeta i razloga, beskonačna, kao da su britanski lordovi. Teške bi se sada analize i studije trebale voditi nad njihovim mozgovnim sklopovima da odgonetnemo čarobni spoj za njihov povratak na stadione. Ma, odmahnut ću rukom.

Razlog je tako očit. Nema ih, jer ne vole to. Bar ne dovoljno. Jer, ljubav je slijepa i nelogična. I sve oprašta. Pa i te mutne tipove i huligane i raspadajuće tribine i 78 prekršaja. Možeš ih vratiti, na prevaru. Uvaljaš im majice, dionice, pokemone. Doći će na utakmicu, dvije. I onda opet "dolaze gosti" i "ne stignu danas". Treba ti novi cirkus u gradu svake subote, ne bi li popunio koju stolicu više. Težak posao, nezahvalan. Kako se priča po ulici, Štimac će pokušati s McDonald's efektom - prijenosi, studijske emisije, sličice, nagradne igre. Da, nogomet se već odavno ne igra zbog navijača, postao je kapitalistička prostitutka i Štićo će ga pokušati upakirati u potrošački proizvod blještav i privlačan svim ciljanim masama. Hoće li uspjeti, pojma nemam. Neka proba, kada su već svi ostali imali šansu. Možda stvarno izbaci narod iz fotelja ravno na goli beton tribina. Ili da pošaljemo sve u Honduras, pa ukinemo prijenose i izvještaje i tako ih prisilimo da provire kroz vrata. Nastavimo li ovako, za koju godinu i ovaj idiotski prijedlog dobit će koju ruku u zraku. Užas. Živio HNL!