I dame bordaju

Ono što je na prvi pogled izgledalo kao snježna idila, izmamljeni osmijeh u trenutku je pretvorilo u ljutu grimasu i svima nam je prisjeo i snijeg i skijanje i prividna romantika. Proklinjala sam trenutak kad sam odlučila krenuti putem hrvatskih jet-setera na otvorenje sezone u mjestu, za koje sam poslije saznala, da uvijek ima katastrofa vrijeme. Ma kakva Janica, kakav Ivica...oni su svi ludi!

Da, takav je bio početak mog prvog snježnog vikenda nakon 10 godina apstiniranja od bilo kakvih zimskih sportova osim grudanja/šopanja i sanjkanja. Pomislila sam, nakon bezbroj priča o skijanju tamo, skijanju vamo...da je vrijeme da se i ja vratim na bijele staze slave i da vidim oko čega se podigla tolika prašina. A i dobro će mi doći malo sporta i rekreacije.

I premda sam na skije stala prije nego što sam hodala, i kad gledam Janicu, Anu ili Nicol to izgleda strašno jednostavno, rekoše mi moji dragi prijatelji da je daleko, daleko lakše nakon tolike stanke zamijeniti dvije skije jednom. Tako sam ja postala borderica, a da ni sama nisam znala u što se upuštam.

Na telki to izgleda totalno kul, skroz sam se uživjela u ideju da ću i ja u tri dana podučavanja od strane moje najdraže frendice (kojoj ovim putem zahvaljujem na strpljenju) moći, ako ne baš sve, onda bar 50 posto toga, jer, iskreno...koliko teško može biti?! Ostavljam se pisanja, faksa i svega ostalog, moja buduća profesija je extreme sport prvak! Kao bivša sportašica, mislila sam da će to za mene biti totalni P.S. (iliti pussy smoke). Greška broj 1!

Koja kriva procjena! Dobro da nisam kockar, jer s ovakvom intuicijom i samouvjerenošću, vjerojatno bi ovaj tekst tipkala na 30 godina staroj pisaćoj mašini! Ne da sam debelo precijenila svoje mogućnosti, nego bi mi vjerojatno bilo bolje da šutim i ne iznosim ovo javno. Koja je to sramota bila!

Sjetimo se najprije spomenutih uvjeta s početka priče. Znači govorimo o tri metra snijega, magli, 10-godišnjoj pauzi i stazi koju prvi put vidim. Zvuči potencijalno opasno zar ne? Dodajmo tome naočale koje se magle, odijelo tri broja preveliko, bord s vezovima namještenim na krivu stranu, moje pretjerano i neutemeljeno samopouzdanje i podijelimo s brojem hupsera od vrha do dna staze. I što dobivamo?! Šaljivi kućni video!

Sad kad razmišljam o tome, dođe mi da odem u crkvu i zahvalim Bogu što sam se vratila u jednom komadu. Kakvi su to padovi bili, tako nešto nijedna kamera nije zabilježila. Padala sam takvim intenzitetom i u tako preciznim vremenskim razmacima da je čovjek mogao prema meni namjestiti sat. Svakih 15 sekundi! Završavala sam u pozama kojih nema ni u Kama Sutri. Za mene bi trebali uvesti novu olimpijsku disciplinu: sinkronizirano prosipanje po snijegu bez prepreka.

Uglavnom, sramota kakve nema. Kažu mi da borderi uvijek padaju, ali ja nisam vidjela nijednog osim moje frendice koja je tu negdje u mojoj kategoriji što se tiče borderskih vještina. Pa ja sam više sjedila u snijegu nego stajala na toj glupoj dasci! Još sam umalo pala u provaliju i skoro ubila čovjeka pokupivši ga nasred staze!. Nigdje nikog, ali ja ravno u njega! Okret potreban da ga zaobiđem naučila sam sat vremena kasnije. A da ni ne spominjem ne baš tihe podsmijehe "kolega" bordera svaki put kad završim "licem dolje" u snijegu i zakletih protivnika, skijaša, kad me vide kako šlepam dasku kad god se (zbog jednog od prethodno spomenutih padova) zaustavim na ravnom. Ajme!

I sve sam to nekako preživjela, ali sljedećeg jutra sam poželjela da se nije rodio izumitelj tog čuda! Bol! Nezamisliva bol! Bol! Na mjestima na kojima nisam znala da je možeš osjećati! Kao da su me redari iz Shamballe mlatili tri sata pa prepustili Boysima i rekli da sam Grobar!

Ali znate što, nakon par čudesnih tabletica i toplog tuša, kao u nekom ludom filmu, tjerana novootkrivenom žudnjom za adrenalinom ili možda vlastitim mazohizmom, obukla sam tri broja veliko odijelo, obula 15 kila teške buce, stavila kacigu na glavu, uzela bord u ruke, sjela na žičaru, otišla do tog istog vrha i pala (ovaj put s mrvicu više stila) na istim hupserima, ali s osmijehom na licu kao da sam žilet progutala!

Jer ljudi moji, bili skijaši, borderi ili nešto treće, osjećaj, uzbuđenje i kompletan doživljaj kada konačno uspiješ na trenutak prkositi gravitaciji (znači ne razbiti se kao idiot ) i spustiti se s par tisuća metara visokog planinskog vrha je nešto fenomenalno! A da ne spominjem germknedle koje te čekaju na dnu!

I zato obucite skafandere, ponesite štrample i pravac planine...jer tamo nema zime!