Ljubav u zaleđu

Pa pošto je nogomet zabranjeno voće, nekako mi se sama po sebi nameće sljedeća prikladna tema, a to je naravno ljubav (ima smisla u mojoj glavi) aka. pronalaženje adekvatnog primjerka muškog roda kojeg je moguće transformirati i prilagoditi životu udvoje, što bi se po svim pravilima također trebalo tretirati kao sportska disciplina. Jer pitajte bilo koju djevojku/ženu/suprugu, koja je dotičnog pronašla ili je potraga u tijeku, koliko je znoja, živaca i snage potrošila na tom mukotrpnom poslu.

Čini se da je kompletna ljudska vrsta, koliko god evolucijski napredna i kulturološki raznolika ipak složna u jednoj stvari, a to je da su nam životi uglavnom vođeni intuicijom reproduktivnih organa, a za one romantične, željom da sve svoje probleme možemo svaliti na nekog drugog u nadi da će nam taj isti pružiti sigurnost i naravno, potomka kojeg tako žarko želimo. Nije bajkovito, ali iskreno.

Tako je to već generacijama i neće se promijeniti ni za sto niti za dvjesto godina, to je utakmica koja traje čitav život, gdje žuti kartoni blijede s vremenom, ali svaki ostavlja trag. Utakmica puna prekida, ali bez time-outova i poluvremena...za odmor vremena nema i samo najizdržljiviji opstaju. Zato skinimo kapu onim prije spomenutim suprugama koje su svoje utakmice dovele do zadnje četvrtine, jer puno su prekršaja pretrpile da bi do tamo stigle.

Pravi je to sport zaista, toliko pravi da bi ga se trebalo zakonski regulirati. Profesionalni sportaši idu na pripreme u prosjeku dva puta godišnje, dok nas majke, bake, sestre, tete i pokoji gay ujak za najveću trku života, onu za rasplodnim konjem iliti pastuhom zvanim muškarac, pripremaju od malena dok nam pletući pletenice prenose zrnca mudrosti koja su nam svima tako dobro poznata..."kad te čupa za kosu, znači da mu sviđaš" ili "stalno te zadirkuje? Samo želi tvoju pažnju".

Što je najgore, logično bi bilo da kako čovjek odrasta i sazrijeva, prerasta to dječje okolišanje. Ali, zapravo, malo toga se promijenilo otkad smo bile male djevojčice. Iste savjete još uvijek jedne drugoj dajemo, jer se u istim situacijama nalazimo, imale 6, 16 ili 66 samo je izbor riječi malo kvalitetniji, vokabular širi, a fizički dodiri malo smjeliji.

U ringu muško-ženskih odnosa pravila se ne mijenjaju, samo ih mi naučimo kršiti i zaobilaziti. Dječaci ostaju dječaci, a djevojčice postaju žene i valjda to pojašnjava činjenicu da je ipak nemoguće pronaći "onog pravog" u moru krivih kad ti je 12, jer tad je i njima 12, ali kad je tebi 20 ili više, njima je još uvijek 12 i to je vrijeme kad je protivnik najranjiviji i kad treba definirati parametre, ubaciti potragu u "warp" i kako bi Jean Luc Picard rekao: "engage!"

Naravno, kao i sa svakim djetetom treba imati puuuno strpljenja, snage i živaca. Pokazivat će otpor, to se očekuje i mora se predvidjeti. U ovom srazu žena mora biti i trener i sudac, igrati napad i obranu te biti svoj i njegov najveći navijač. Trebat će puno isključenja, opomena i upozorenja da bi shvatio, ali isplatit će se na kraju, jer ipak htio ne htio, priznat će da oboje želite pobjedu, a temeljna razlika između onih sportskih i ove životne utakmice, jest što ako odigrate karte kako treba, moguće je imati dva pobjednika...ime akcije glasi kompromis.

Da, da, dobro zapamtite ovu riječ, jer je tako rijetka i vjerojatno je čujete samo na Oprah showu ili nabasate na nju u jednoj od brojnih self-help knjiga koje ste progutali nakon prošlog crvenog kartona. Zapravo je toliko značajna i u njoj počiva cijela bit ove moje priče.. jer kad pronađete taj endem u današnjem svijetu kojeg nazivamo kvalitetan muškarac, drage moje, dobile ste tek prvu rundu, ali kad vam nakon sljedećih 99 on izgovori ovu čarobnu riječ, e tad ste u prednosti i možete bar na tren odahnuti da popijete vodu uz rub aut-linije jer ste od dječaka stvorile, onog u početku spomenutog, muškarca, koji je sposoban pružiti vam sve što vam treba i više.

Odmorite se, zaslužile ste.