Nije sve u nogometu?

Što napraviti sa svim tim zalihama rekvizita, navijačkih transparenata, crveno-bijelih majica, dresova, haljinica i naravno...piva? Nestali su svi oni jako "razumni" razlozi i isprike kojima smo se glasno razbacivali pokušavajući opravdati djetinjasto, nezrelo i u mnogim situacijama luđačko ponašanje inspirirano nogometnim, ali često i nekim drugim izvanterenskim pothvatima. Opravdanja više nema...ili ipak ima?

Nevjerojatna je brzina rekuperacije hrvatskoga roda. Pustili smo dvije, tri suze, opsovali sucu sve po spisku, započeli par tučnjava, "maradonski" uz nekoliko bicikala protutnjali kroz Beč i sve to zalili s par hektolitara piva. I to je otprilike to..."ultimate croatian-get over it-recipe".

Naredne dane, ogorčeni što se moramo vratiti na posao, faks i druge nam nemile obaveze, provodimo u prepričavanju svakog detalja, zorno objašnjavajući svaki potez onima koji ih nisu vidjeli uživo, upotrebljavajući mnoštvo nepotrebnih gestikulacija ne obazirući se na ljude koji nas s druge strane šanka s podsmijehom promatraju i ne razmišljajući da su oni na telki to vjerojatno puno bolje vidjeli...halooo, jeste li čuli za ponovljenu snimku, slow-motion i ostale prednosti tehnologije 21.stoljeća?!

Kada napokon shvatimo da je gotovo i grlo nam presuši od dosadnih i bespotrebnih naklapanja, bacamo se u potragu za novim isprikama koje će opravdati neka nova opijanja, urlanja, odlaženja s dečkima i ostavljanja žene doma s djecom, i naravno, nalazimo ih već u prvim stranicama sportskog programa... "gle, danas igra Ančić" ili "sutra je finale engleske 5. lige u hokeju na travi"! I tako unedogled...svaki tjedan barem jedan prokleto važan sportski događaj koji se ni pod koju cijenu ne smije propustiti.

Poanta svega ovog je da možda ipak NIJE sve u nogometu, možda je stvar u monotonim i dosadnim životima koje vodimo, nedostatku zadovoljstva, ispunjenja i novca koje nas tjera da utočište tražimo bježeći ka nekim suludim snovima i ambicijama koje pokušavamo ostvariti kroz ljude čija imena skandiramo na stadionima, u kafićima i doma ispred televizora.

Neeeeee, ipak je stvar u nogometu!

A kao što ste već mogli primijetiti kod mene se nakon nogometa uvijek na tapeti nađu, a tko drugi nego muškarci, bez kojih, priznajem, ne možemo. Jer koga bismo inače tračali, sprdali i krivili za sve probleme? I prije nego ponovno počnem s time, dragi muškarci, zahvaljujem vam se na vječnom izvoru inspiracije.

Moj kolega s picka na pojilu već se nekoliko puta pronašao u mojim tekstovima i našao se odgovornim da stane u u obranu muškog roda. A ja mu samo želim poručiti da mi je to veliki kompliment, ali da mi mora prestati krasti teme, jer bih i ja voljela jednom njemu napisati odgovor, umjesto on meni.

A današnja su mi tema dvostruka mjerila koja nas svakodnevno okružuju, a pred kojima sam i ja donedavno zatvarala oči, ali mi ih je jedna prijateljica konačno otvorila i hvala joj na tome.

Ne znam što se točno dogodilo s ljudima, da su se standardi ljepote potpuno iskrivili. Mislim da je nepotrebno uopće spominjati doba "merlinke" kada su žene izgledale kao žene, a muškarci kao muškarci i jedni su druge voljeli baš takve.

Danas živimo u svijetu koji njeguje kult ljepote, koji nameće da izgledamo "savršeno", mršavo i utegnuto, izdepilirano, manikirano i preplanulo tijekom cijele godine, a o celulitu nema ni govora. Ali znate što? Izgleda da je taj isti kult, barem na našim balkanskim područjima uspio zaobići muškarce i to u velikom luku, zašto je tomu tako ostat će enigma još godinama.

Ali sada shvaćate moj problem, još je i prihvatljivo da se vremena mijenjaju, a s njima i pojmovi i definicije estetike, ali zašto se nisu promijenili za oba ljudska roda istim intenzitetom?

Dogodilo se što se dogodilo i žene su se našle u situaciji u kojoj troše hrpe novca ne bi li izgledale što sličnije retuširanim glupačicama s lažnim osmjesima koje nas svaki mjesec pozdravljaju s naslovnica Cosma, Klika i sl. izazivajući nas na dvoboj, podmuklo, znajući da naši muževi i dečki baš takve sanjaju i o njima maštaju kada su sami, a ponekad i s nama.

I onda se mi srozanog samopuzdanja i na rubu kronične depresije svaki mjesec iznova podvrgavamo kojekakvim glupostima i tretmanima u želji da zadovoljimo te iste muškarce koji doma sjede na kauču sa škembom preko remena, otkopčanih hlača, dlakavih leđa i s hamburegom u ruci!

Šta nije u redu s ovom slikom?! Zašto je škemba na muškarcu seksi, a na ženi degutantna? Zašto mi trpimo bolove depilirajući skoro svaki centimetar svoga tijela, dok se oni svojim ljubavnim tepihom šepire na sve strane i još ga po mogućnosti ukrase kakvim zlatnim lančićem s rasprodaje u Konjščinskoj? Zar mislite da je nama to privlačno?

I onda se poput mog kolege žale da pričamo samo o odjeći, šminki, noktima, solariju ili cipelama... a kako i ne bi kad je to sve potrebno da bismo postale ono što VI želite! Sve vas to umara i dosađuje vam, jer biste naravno radije gledali tekmu s dečkima, ali kad tekma završi, s trbuhom punim cuge i pljeskavica, u krevet biste svi odveli onu gore spomenutu napirlitanu, utegnutu, pritegnutu, iskvarcanu anoreksičnu djevojku, po mogućnosti praznoglavu da doživljaj bude kompletan.

I onda još imate obraza napadati "sponzoruše" koje sanjaju i proganjaju sportaše i čudite se što sve manekenke završe s nogometašima (već sam jednom komentirala taj čudesni spoj kajmaka i marmelade)! Pa kako i ne bi, ako su već potrošile sav taj novac i trud da se dovedu u red i postanu ono što nam svijet, mediji i muškarci nameću, zar da ga rasipaju na nekog ispod čije će težine napraviti rupu u krevetu? Cure žele "sixpack" i to ne onaj Heinekena!

Ako moramo mi, morate i vi!