On the GO

Dakle, G.O. iliti godišnji odmor, bi po mom mišljenju trebao postati sportska disciplina i defnitivno promijeniti ime, jer zaista ljudi...kakve veze odmor ima s tim?!

U razdoblju smo tranzicije, tj. vraćanja s, nazovimo ih tako, odmora i svi kao po šabloni odgovaraju kako trebaju vremena i par dana spavanja da dođu sebi, što je totalna kontradikcija! Zar se ne bismo s godišnjeg trebali vratiti vedri, čili, orni, spremni za nove izazove, posao, teretanu i kako sve to već ide?

Pa pošto svi znamo da tako NE ide, eto objašnjenja za ono maloprije. Mislim, zašto ne? Kao i za svaku utakmicu, dvoboj, trku ili meč i za ovo je čovjeku potrebna dugotrajna, mukotrpna i iscrpna psihofizička priprema, nakon koje slijedi implementacija i naposlijetku rehabilitacija.

Milijun stvari treba obaviti prije odlaska, pripreme počinju cca. dva mjeseca ranije s traženjem adekvatne destinacije s obzirom na želje i profil ljudi koji putuju i naravno u skladu s debljinom novčanika. Nakon što otkrijemo da su Vodice (ne, ovo nije dio turističke propagande) idealno mjesto za ljetovanje iz snova, treba pronaći i prikladan smještaj za točno onaj datum kad svima odgovara da se došlepaju do Jadrana, a vjerojatnost za to jednaka je onoj da te pogodi grom iz vedra neba!

Dobro, malo pretjerujem, ali otprilike. I nakon što ti se sreća osmjehne kao nikad u životu, i uspiješ sve to nekako izvesti, tek onda počinju prave muke. Imajte na umu da ovo piše jedna djevojka, stoga se muški dio čitatelja vjerojatno neće pronaći u baš svemu što slijedi.

Uglavnom, slijedi mjesec dana ekstenzivnog razmišljanja, kombiniranja i moljakanja kako bi se dočepale svih super krpica na sniženjima u kojima ćemo se šepiriti po plaži zatim rješavanje (čitaj: pokušaj odgode) svih važnijih obaveza za poslije godišnjeg, jer ipak se želimo malo odmoriti prije mora. Ne smijemo izostaviti ni prekid s dečkom, jer tko želi biti zauzet ljeti (naravno s opcijom pomirenja na jesen, te odlazak kod neke dosadne rodbine koja ima viksu na najzabitijem mjestu na obali, al ok je jer ne smiješ doći baš bijela kao Snjeguljica. I naposlijetku pakiranje, koje iziskuje skoro jednaku količinu truda i spretnosti potrebnu za pogoditi tricu ili izvesti dobar centaršut.

Kad napokon stignemo na lokaciju iz snova, s pretrpanim koferom i frendovima za koje bismo dali ruku u vatru da nam ni sekunde neće biti dosadno, čekaju nas novi problemi. Borba s vremenom je neizbježna. U 10 dana treba pocrnjeti kao mulat, obići sve najbolje plaže, otići u svaku birtiju, dobro se napiti, okrenuti neki roštilj, noćno kupanje, vožnju brodom, puno plivanja (jer je dobro za liniju), možda i neki izlet, popiti kavu na plaži s ekipom koju u Zagrebu i ne pozdravljaš, ne propustiti ni jedan dobar party, koncert i sl. i uz sve to se dobro i kvalitetno odmoriti i naspavati...pa to ni Phelps ne bi stigao!

Onda još shvatiš da ti krevet ne valja, pa i onih tri sata dnevno koje u njemu provodiš više nalikuje borilačkoj vještini nego odmoru, za prije spomenute frendove ne bi više ni komad drva bacio u vatru (nikad ne znaš dok ne živiš s nekim), šansa da sretneš nekog koga ne vidiš svaki dan u NSB-u ili petkom u neimenovanom zg-klubu ravna je nuli, sve je toliko j....o skupo da nemaš pojma kako izdržati 10 dana i prihvatiš činjenicu da ćeš jesti burek svaki dan (jer neće se valjda na cugi štedjeti, a možda i izgubiš koju kilu), napiješ se jednom (filmić završi na youtubeu), pa se tri dana oporavljaš, jer, ruku na srce, godine su to. Tu naravno trpi tvoja preplanulost koja je dosad trebala biti savršeno i ravnomjerno raspoređena, ali nije bed jer već smišljaš priču za Zagreb, kako ste toliko partijali da vremena za plažu jednostavno nije bilo, i miriš se s tim.

Na kraju dođe i taj posljednji dan koji se naravno treba iskoristiti za sve ono što se prvih devet nije stiglo pa ga provedete uglavnom jureći okolo glavom bez obzira, ali smješkajući se jedni drugima jer ipak je to g.o. i bilo je super (u sebi razmišljaš kako nema teorije da ovo ponoviš dogodine). Vidno iscrpljen, neispavan, pomalo neurotičan, sa sedam kuna u džepu za prtljagu i rupom u želucu čekaš bus (koji će stajati na Roku dva i pol sata) maštajući o maminom ručku i svom krevetu.

S osjećajem kao da si otrčao maraton, nakon tri dana spavanja, javljaš ekipi da si doma, ali moraš na malo rehabilitacije (tj. detoksikacije) i zaključuješ da je ipak bio kvalitetan godišnji, jer ti je tako lakše opravdati činjenicu da ste potrošili mjesec dana priprema i novac, koji ne možeš zaraditi u iduća tri mjeseca, na 10 dana pretjerivanja i preseravanja, a još te čekaju i sve ranije spomenute obaveze koje si tako lako odgodio kao da je jesen godinama daleko.

I poslije svega, nekoliko dana kasnije već oplakuješ ljeto i planiraš iduće s nadom u bolje sutra. To je zaista klasa optimist. Sav taj uloženi trud, snaga, izdržljivost, upornost i toliko potrebno odricanje zaslužuju olimpijsko zlato!

Op.a. svi događaji u ovom tekstu su potpuna fikcija i u Vodicama je zapravo super (ako imaš tatin zlatni amex).