Kutija uz Mostarske kiše

"Bilo je posebno iskustvo igrati Kutiju. Svi moji prijatelji igrači u tome su istinsku guštali. Obično bi se nas deset 'potrpalo' u dva 'fiće' i krenulo iz Mostara u Zagreb. Vjerujte mi kako tada put nije bio nimalo lagan i komforan, tada nije bilo auto-cesti i put je znao trajati desetak sati. Medutim, sve bi napore zaboravili onoga trenutka kada bi istrčali na parket", kazao nam je Zoran "Levi" Buhovac, koji se tada zvao Zoran Savić.

Zagrebačka publika obožavala je mostarske haklere. Simpatije su pokupili na račun atraktivne i lepršave igre u kojoj je važnije bilo prodati tunel nego zabiti pogodak. "U Zagrebu se brzo pročulo kako igramo na Kutiji. Prilikom zagrijavanja prije utakmice u hodniku, bacili bi koji pogled na utakmicu koja se igrala prije nas. Gledatelja nije bilo mnogo, a mi smo nakon toga otišli u svlačionicu na finalni dogovor prije našeg susreta. Desetak minuta kasnije izašli smo na parket, a dočekalo nas je puno gledalište. Bili smo impresionirani. Nakon naše utakmice nastavio se igrati turnir, mi bi otišli pod tuš pa nakon toga krenuli put Mostara. Međutim, dok smo izlazili ponovno bi malo ljudi gledalo turnirske utakmice, dok je njih par tisuća čekalo kod službenog izlaza kako bi nam još jednom čestitali na sjajnoj igri. Slična situacija dogodila nam se nekoliko puta", prisjećao se Buhovac.

"U Mostaru sam volio neku Svjetlanu jedne jeseni..., ispjevao je majstor Pero Zubac. Kako to izgleda na parketu ili asfaltu u tenisicima i među malim golovima pokazali su nam Zoran Savić, Danko Grgić i ostalih desetak kristalnih kapi Mostarskih kiša. No valja priznati ovaj put razigrani i raspjevani Hercegovci nikoga nisu iznenadili jer zagrebačka malonogometa publika dobro se sjeća njihovih pobjedničkih nota od prije tri i pol godine kad su u zanosnoj predstavi osvojili tradicionalnu Večernjakovu kutiju šibica. Onda i sada na tribinama okupljeni gurmani dlanova sklopljenih u pljesak su vrtili isti refren: najbolji su najbolji.... bez trunka dvojbe doista je tako", pisao je nekad novinar Sportskih novosti, Darko Tironi.

U prvoj garnituri Mostarskih kiša igrali su: Ekrem Jahirović, Damir Hadžić, Danko Grgić-Lola, Zoran Buhovac-Levi, Saša Kolonja, Zijad Glavović-Čoka, Dragan Kordić-Gaga, Bećir Kalajdžić, Vladimir Skočajić-Taramba, Dalibor Cvitanović-Daba. Momčad su na malonogometnom prvenstvu Jugoslavije 1983., koje su Mostarske kiše osvojile s gol razlikom 27:0, još pojačali Mili Hadžiomerović, Joza Zelenika i Ivo Bradvica.

Levi je ostao raditi u malom nogometu kao trener mostarske Karake. S tom je momčadi dva puta nastupio u europskoj Futsal ligi prvaka, te više puta osvajao bh prvenstvo i kup. Tomu vrijedi dodati kako je njegova momčad i danas redoviti osvajač malonogometnih turnira u BiH i Dalmaciji.

Možda najbolji nogometaš tog vremena je bio Danko Grgić–Lola. Mediji su zabilježili kako je 1978. igrajući Kutiju tada Veležov reprezentativac i zvijezda u usponu Blaž Slišković Baka kazao: "sve je to luk i voda ima u Mostaru jedan Lola, taj je profesor za sve nas u haklu na male golove". Svi su tada mislili kako Blaž Slišković pretjeruje, ali samo godinu kanije na premijeri Mostarskih kiša na Kutiji šibica, Danko Grgić Lola je pokazao tko je tko u malom nogometu. "Lola se povukao iz malog nogometa nakon što je prestao igrati. Jedno kratko vrijeme vodio je momčad Hvidre Mostar, ali on nije imao živaca trpiti neke nepravilnosti u igri. Što da vam kažem, na jednom turniru mahala vodili smo rezultatom od 12:0. Naš vratar je tada primio jeftin gol, a Lola ga je ozbiljno napao. Bio je sjajan igrač malog nogometa, sigurno najbolji u svoje vrijeme", kroz smijeh je kazao Buhovac.

Buhovac danas iz svih mogućih medija nastoji pratiti događanja na Kutiji šibica koja se igra ovih dana. Smatra kako je to jedno od rijetkih natjecanja koje nije izgubilo svoju draž. "Ma tužno je to da sada klinci više vremena provode gledajući u onaj playstation nego što se bave sportom. Međutim, protiv tih "bolesti" današnjeg društva teško se boriti", zaključio je Buhovac.