Dobro, plavo voće

Novinari će reći "radni kolektiv", ali srce je definitivno ono što pobjeđuje. Svi mi vapimo za Draženovim vremenima, ili barem košarkom s kraja osamdesetih. Ne, nema je više, niti će se vratiti.

Danas se najprije iznenadite tko uopće nosi dres s brojem 4 u Ciboni, a onda, u istoj utakmici, shvatite da taj Jared Homan, iako je došao "na žeton", igra kao da zna veličinu kluba u kojeg je došao. Kao da je čuo za Plećaša, Omašića, braću Petrović i ostale velikane dvostrukoga prvaka Europe.

Borbenost je ponovno u modi, i to će vratiti navijače na tribine. Bilo bi lijepo kad bi Perasović imao na raspolaganju duže vremena iste igrače. Nije ovo euforija, već želja da u ovom vremenu, gdje vrijedi samo ona "vrijeme je novac", jedna momčad ostane na okupu. Bit će poraza, neizvjesnih utakmica sa Zadrom u domaćim i regionalnim okvirima, ali bit će i - podrške.

Ne sjećam se kad sam posljednji put, tri sata prije utakmice, naišao na dva rasprodana sektora u dvorani i gužvu u Ciboninom prolazu. A zagrebačka kiša lije li, lije. Sklonjeni ili pokisnuli, sa ili bez svježe zabranjenih cigareta dok čekaju društvo za utakmicu, u zraku se osjetila želja za - Cibonom. Kako običnog puka, tako i bivših igrača. U kafićima se više pričalo o Ciboni, a manje o Dinamu. Nevjerojatno.

A na utakmici, možda su današnji "cibonaši" vidjeli Mateja Mamića u plavom teleskopu i sjetili se da je sve moguće i kako se upornošću mogu svladati mnogo teže prepreke od Childressa, Papaloukasa i ostalih preskupih zvijezda Janakisovog "cirkusa" iz Pireja. Jutro poslije, nakon dugo vremena, Cibona na naslovnicama. "Dobro voće" opet je u modi. Vjerujemo da će dugo potrajati sezona jestivosti. U gradu koji obilazi svijet kroz vijesti iz crne kronike, evo jedne bijele kronike. Pardon, plave.