Južna Afrika (ni)je spremna

Prije kojih dva, tri mjeseca rodila se ideja da kolega s posla i ja odemo na FIFA-in Kup Konfederacija u Južnu Afriku. Kolegina sestra živi u Južnoj Africi (Pretoria) pa bi tako imali besplatno prenoćište, a i par utakmica se igra na lokalnom stadionu, pa obojica rekosmo – zašto ne?

I tako je krenulo odbrojavanje do prvog puta u Afriku i javljanja za Sportnet (i, naravno, Sportnet.hr Forum) iz ove “daleke i prijateljske” zemlje. Što se samog puta tiče, letjeli smo na liniji Houston – Atlanta – Johannesburg, s tim da je direktan let do Johannesburga trajao čitavih 15 sati. Kao i obično, zagrijavanje je počelo u Deltinom loungeu u Atlanti.

Nakon toga je uslijedio 15-satni let do Južne Afrike koji i nije bio tako dug kao što bi se mislilo – s dobrim “zagrijavanjem” prije polaska, a onda još i tokom leta te ponekim filmom i gledanjem u kartu, došao je i taj Johannesburg. Ovo je bilo negdje nakon samog polaska –

A ovdje smo već dobrano kročili u Afriku i bili nadomak odredišta – inače, tko bude putovao iz Amerike u Južnu Afriku na SP 2010, ovo će vjerojatno biti najbolja i najkraća linija jer je let direktan i non-stop. Ostali letovi South African Airways iz Atlante i New Yorka obično staju na putu nazad za SAD u Dakaru ili Zelenortskoj Republici.

Evo prvog pogleda na egzotiku Afrike.

Prolazak kroz kontrolu putovnica je bio vrlo brz, a FIFA je organizirala i posebne linije za one s ulaznicama za Kup Konfederacija. Naravno, bile su tu i posebne linije za one s akreditacijama Fife, ali "budže" nisam vidio nigdje jer očito nisu stigli iz Amerike. Zračna luka je bila prigodno okićena i sasvim fino uređena za Kup Konfederacija.

Kako to običaji naših naroda i narodnosti nalažu, umjesto prema domu svome, navratili smo do prve birtije ne bi li osvježili grlo i porazgovarali o šansama naših (Amerikanaca, izdao nas Mile) sljedeći dan protiv Italije. Za one zainteresirane za SP 2010., s aerodroma u Johannesburgu do Pretorije se može doći samo taksijem ili privatnim prijevozom. U planu je bio neki brzi vlak, ali, taj će tek biti gotov 2011. godine – taman kad ne bude više bio potreban. Mislim da će biti uvedene i autobusne linije do Pretorije koja se nalazi 50-ak kilometara sjeverno od Johannesburga.

Sljedećeg jutra imali smo prvi veći test – trebali smo podići karte za SAD – Italija i SAD – Brazil. Bili smo ugodno iznenađeni kako je sve prošlo vrlo lagano i brzo (uz početni strah kad su nam rekli da se u uređaj mora ubaciti kreditna kartica).

...i bili smo spremni ubiti malo vremena s curama koje su pomagale oko karata...

Nakon toga je uslijedio uobičajeni obilazak Južnoafričke prijestolnice. Pogled na centar Pretorije...

Došao je i taj dan, umro je Parti…neeee, došao je i dan utakmice SAD– Italija. I sada… sva sreća da smo se odlučili prošetati 20-ak minuta do stadiona jer smo kasnije čuli da vozači autobusa zaduženi za transport s udaljenijih parkirališta na 42.000 sjedalica Loftus-Versfeld stadiona, uopće nisu znali gdje je stadion pa su vozikali ljude uokolo po gradu umjesto na utakmicu. Evo vam malo cijena proizvoda na stadionu… USD 1 = ZAR 8, pa vi pretvarajte u kunice… pivo će izgleda biti samo Budweiser (to ni pas ne bi popio, ali 'ajde) i to ga toče tako malo u čašu k'o da će nestati…ali za 20 randa nije neka velika krađa.

E sada malo o stadionu i okolici…kao prvo, ako je ovaj stadion spreman za SP 2010 (a kažu da je), onda sam ja pop. Oko stadiona svijetle, brat bratu, tri svjetiljke i toliko je blato i prašina da imate osjećaj k'o da ste u nekom nestvarnom filmu. Naravno, vozači u Južnoj Africi ne staju nikome – ni pješacima ni drugim vozačima…zato oprez da se ne bi vraćali na štakama. Pogled na stadion Loftus-Versfeld u Pretoriji…ovo je s istočne tribine gornje etaže…

Pokidana stolica o kojoj sam već pisao na forumu…inače, stolice su bile tako prljave i pokidane da one na Maksimiru izgledaju k'o da su upravo postavljene. Isto tako, izgleda da je netko dan ranije bojao krovnu konstrukciju stadiona sivom bojom pa je sve curilo na sjedalice s kojih se još uvijek mogla oljuštiti neosušena boja…

Stadion uopće nije bio popunjen kako se očekivalo. Karte za naša mjesta su bile po $50, a to je u Africi velika lova pa normalno da si lokalno stanovništvo to baš i nije moglo priuštiti i doći na nebitnu utakmicu.

O utakmici ionako sve znate... Nego, spominjali ste kako su vam na živce išle on trube na stadionu. Da samo znate kako je to iritirajuće kad vam njih tisuće uokolo trubi bez veze i bez prestanka. Sva sreća pa sam odmah ove iza sebe na vrijeme upozorio da trube u zrak, a ne meni u uho inače bih sada ovo pisao iz južnoafričkog zatvora.

Za kraj utakmice, i vaš izvjestitelj je poslao “sportski” pozdrav Fifi i Talijanima kako bi ih podsjetio na drevni običaj hrvatskih navijača o kidanju stolica i bacanju istih u teren (da ne bi netko pomislio da sam stvarno ovo bacio, slika je montirana i nitko nije povrijeđen, a stolica je uredno vraćena na svoje mjesto gdje smo je i našli).

Na putu za Rustenburg smo vidjeli i Royal Bafokeng stadion na kojemu ce se odigravati utakmice SP-a i koji je svjedočio prilično tankoj posjeti utakmicama Kupa Konefederacija. Nije ni čudo kad je “Bogu iz tregera”, a istini za volju, Kup Konfederacija bas i nije neko atraktivno natjecanje.

Na putu do parka smo se provozali i nekim malo manje važnim cestama i tu se mogla vidjeti ona prava Afrika koju smo i očekivali. Ali ipak – cilj su bile divlje životinje pa evo nekih snimaka. U mraku se našla i pokoja zebra – naravno, uvijek obučena u boje Marsonije.

Sljedeći dan je na rasporedu bila utakmica SAD-a i Brazila. Da, opet su trube trubile i čulo se zujanje kao da se igra u osinjem gnijezdu, a ne na stadionu. Ipak, glavna atrakcija na utakmici je bio poster američkog predsjednika Baracka Obame koji smo unjeli u stadion. Što se sigurnosti pri ulasku u stadion tiče, da sam htio unijeti tenk, vjerovatno ne bi bilo problema...

Bez obzira što piše u novinama, stadion je bio puniji nego protiv Italije, ali nije bilo više od 30-ak tisuća ljudi (kapacitet je 42,000). Naravno, u lokalnim južnoafričkim novinama je pisalo da je bilo preko 35,000. Nema šanse.

Pošto je sportski dio putovanja u Afriku bio gotov, a afričke životinje su nam se totalno svidjele, odlučili smo posjetiti Lion’s Park nedaleko od Johannesburga kako bismo se mogli slikati s lavovima koje smo, na žalost, propustili u Pilanesburgu. Ali, kako smo dosli do parka, taman je ispred nas skrenuo brazilski autobus s igračima I stručnim stožerom – fino iznenađenje.

Igrače su potrpali u safari kamione kako bi ih provozali parkom. Brazilci su se činili prilicno uzbuđenima zbog posjete I dobro su se zabavljali. Kaka nije skrivao zadovoljstvo ovom “ekskurzijom”.

Fina novost za vas koji idete u Južnu Afriku sljedeće godine su ovi lavovi koje možete maziti kao malo veće domaće mačke- Ipak, i te mačke vole malo zagristi, pa su kolegi progrizli hlače, a meni malo “izmasirali” list. Ipak to nisu šape za zezanciju...

Nakon par minuta, medju nama se pojavise I reprezentativci Brazila koji su bili oduševljeni mladim lavovima I prilikom da se mogu malo s njim poigrati… Kaka i društvo su se slikali s njima kao da su lavovi svjetske zvijezdje, a ne oni...

I za kraj ekskluziva... od nigdje se pojaviše Kaka i brazilski pomoćni trener. I trener me priupitao da li bih se htio slikati sa Kakom. Bio sam u žurbi, ali kada je Kaka rekao "Marsa kao Barsa", ipak sam pristao – nisam ga htio razočarati...