arhiva

Melbourne iz kuta navijačice

Jeste li se kada zapitali kako izgleda jedan dan na Australian Openu? Što to nudi Melbourne Park i kako Australci odrađuju svoj jedini Grand Slam turnir? Zanima vas kako je biti hrvatski navijač na meču Marina Čilića? Na sva ta, a i mnoga druga pitanja, kroz fotografije i tekst odgovara Sanja Marić...

Moram priznati da me put u Melbourne i nije baš privlačio, pogotovo ne 12 sati vožnje koliko nam treba od Sydneyja. Međutim, Mario (druga polovica) je bio uporan, "MORAMO ići na Australian Open"... Imao je i pravo, jer kad bi opet imali ovakvu priliku!

Foto: Sanja Marić

Problem je tek bio hoće li tko od naših "preživjeti" do vikenda kad smo mi trebali doći. Večer prije puta Karlović je taman ispao, a Čilić je trebao igrati s Gonzalezom... Koji je ono Gonzalez na svijetu, peti, šesti? Mislili smo nema šanse... Očito je ipak bilo šanse, vijest smo čuli u autu na putu za Melbourne, bolje se nije moglo poklopiti.

Sljedeći dan smo se tako našli na njihovom glavnom trgu, Federation Squareu, gdje na Australian Open kiosku možeš saznati sve informacije, kupiti karte, suvenire i ostalo... Ne moram posebno ni spominjati, cijeli grad je u znaku tenisa.

Foto: Sanja Marić

Kad je poslijepodne izašao raspored igre za sljedeći dan, pao nam je mrak na oči kad smo vidjeli da Čilić igra protiv Blakea... No, ja sam bila 100 posto uvjerena da će pobijediti, pa ako je riješio Gonzaleza zašto ne bi i Blakea?

Foto: Sanja Marić

Na kraju ipak nije, premda sam do početka drugog seta bila uvjerena u pobjedu... Bio je Amer bolji, mora se priznati, ali opet (uvijek je tu jedan ali) s obzirom na Marinovih 19 godina mislim da je ovo veći uspjeh njemu nego što je Blakeu njegova pobjeda. Marina ćemo se još očito dosta nagledati u Melbourneu idućih godina...

Foto: Sanja Marić

Zato smo na tribinama mi premoćno pobijedili, nisu nam bili ni do koljena! Par zastava i uzvika 'Go Blake' nije se moglo mjeriti s "Volim te Hrvatskaaaa", "Bijelo-crvena, polja Hrvatska" i "Nema predajeee"... I naravno tu i tamo mojim ushićenim "Ajmo Marineeeeeeeeeeeeee...". Mislim da su cure do mene oglušile.

Policija je naravno čuvala naše, da se ne bi ponovila prošla godina, ali kakvi već i jesmo, bili smo korektni, tihi kao bubice za vrijeme igre, a naglasniji za vrijeme brakea, pa nije bilo potrebe za suzavcem.

Foto: Sanja Marić

Sama organizacija turnira bile je besprijekorna! Pa znaju oni već što rade i što ih očekuje, mogu samo biti bolji iz godine u godinu. Kompleks svih arena udaljen je samo petnaestak minuta hoda od centra grada, ali naravno da ne moraš ni pješačiti - iz grada su organizirani besplatni tramvaji za sve s već kupljenim kartama za turnir.

Foto: Sanja Marić

Cijeli kompleks je pun kafića, kafići pak punih stranih turista, mnoštvo je štandova s nagradnim igrama, hranom da ti sline cure, ali mi naravno nismo mogli odoljeti onim s natpisom "Gourmet sausages"... I baš u tom trenutku prolazi Nadal do terena, ali dok je Brza (moja malenkost) uspjela izvaditi fotić iz torbe, već su ga mali žuti iz osiguranja uspjeli progurati kroz histeričnu masu ljudi. Nema veze, drugi put.

Foto: Sanja Marić

Što se samoga grada tiče, Melbourne je prekrasan. Svi će ovdje dolje reći da je Melbourne europski grad, i stvarno je. Tramvaji po cijelom gradu, čak se i kesteni peku nasred ulice (da, da, a ovdje je ljeto, pa ne izgledaju posebno primamljivo)... Kako i ne bi podsjećao na Europu kad su ovdje najveće zajednice Talijani i Grci.

Melbourne je mješavina velike metropole, poslovnog središta, ali i tipično australski opušten grad - ljudi uživaju na suncu po prekrasnim parkovima, kafićima ili u jednom od mnogobrojnih restorana u koje te mame sa svojim "Pavarotti" paštama i simpatičnim "Scuza, dinner for two?"...