Mi Hrvati iliti sreli smo Metličića

Uslužni ljudi na info pultu centralnog berlinskog kolodvora maksimalno su nam olakšali traženje hostela stacioniranog pokraj svjetski poznatog zoološkog vrta, kojeg naravno nismo još posjetili. Brzo smo stigli do hostela, a tamo nas je dočekao koloplet hrvatskih crveno-bijelih kockica i brazilskog žuto-zelenog nečeg drugog. Naravno, pale su i prve razmjene dresova, fotografiranje, a i objašnjavanje Južnoamerikancima kako nemaju realne šanse protiv nas.

Foto: Dario Dodić

Prije check-ina malo smo sjeli u predvorje i pogledali početak Australije i Japana. Taman smo se uspavali poletnom igrom Klokana i Kamikaza kad ono...počne navijanje "Metličić Pero, jedan je Metličić Pero...". Upitnici se stvoriše iznad naših glava - pa što Pero radi u našem jadnom (nije baš toliko jadan) hostelu? Kaže momak, on i Džomba su jedini za akciju, pa su došli do Berlina, a hostel je dobar za spavanje kao i bilo koje drugo mjesto. Legende!

Kao pravi nogometni fanatici, između ostatka prve utakmice naše skupine i spavanja odabrali smo ovo drugo. Znali smo da treba 'ubit oko' bar na dva sata, pogotovo ako mislimo otići na trening repke na Olimpijskom stadionu, zakazan za 19 sati. Oko smo ubili, ali treninga vidjeli nismo jer je bio - zatvoren. Od novinara bi se očekivalo da znaju takve pojedinosti, ali - mi smo ovdje navijači. Bar znamo gdje je Olimpijski stadion.

Foto: Tomislav Pacak

Berlin je prepun kockica. Predivan je to osjećaj, prolazite gradom u dresovima ljubljene reprezentacije, susrećete ljude iz svoje zemlje, automobili na cesti (uključujući taxije) vam trube, pjevate zajedno s ljudima koje nikad niste vidjeli, ali kao da ih znate sto godina.

S ostatkom ekipe (Škegro, Danko, Kali, Barun i pijani Joff) našli smo se na Fridrihštrase, pa smo kao uvertiru u Škorin koncert odlučili pogledati dvoboj Italije i Gane. Još jednom su afričke reprezentacije pokazale da im talent i fizičke predispozicije ne znače ništa kad nemaju taktičkog znanja, no nismo tu da seciramo igru Essienovog društva. No, mogli bi nakratko secirati ostale navijačke skupine.

Bez lažne skromnosti, Hrvati su kao navijači zaista jedna od najprepoznatljivijih skupina u Njemačkoj, zahvaljujući jasno super efektnim kockicama. Dakako, to ne bi bilo dovoljno da Hrvati i po glasnicama nisu bolji od ostalih, kao i po rasponu navijačkih i raznih domoljubnih pjesama. O tome kasnije, no čiji su još navijači dosta prepoznatljivi?

Foto: Dario Dodić

Kad igra Nizozemska, to je zaista jasno po tribinama koje su zaista obojane u narančasto, i po vizualnom dojmu Oranje i Vatreni su tu negdje. Dakako, "žuti" Brazil vjerojatno je najprepoznatljiviji dres svijeta, Švabe znamo po bijelim nogama, Šveđani su također dosta žuti i tako dalje... Ali zaista smo u samom vrhu što se toga tiče.

Najčešće pitanje u Berlinu bilo je - gdje je Karlovačko korner? Hrvati su 'nabasavali' jedni na druge s tim pitanjem, bilo je jasno da će Miroslav Škoro te večeri zapaliti Berlin. I sami smo bili u potrazi za tim odgovorom, a kada smo ga saznali, krenuli smo put Columbia Halle, koja je te večeri uistinu postala Croatia Halle...