Valentinovo na hrvatskom Titanicu

Valentinovo. Baš! Bit će sljedeće godine bolje… Dobro je, nije dobro, ali bit će bolje, vjerujte, mora biti bolje, jer mi znamo što radimo. Imam osjećaj da slušam Cicu Kranjčara, Linu Červara, Vlatka Markovića, Nevena Spahiju, Željka Kavrana, Radimira Čačića, Danka Radića… Mogla bi do sutra nabrajati. Dotične ionako ne dira previše. Bez obzira koliko sama bila na dan koji simbolizira ljubav ne mogu reći da me se ne tiče. Tiče me se i te kako, kao što se tiče i cijenjene gospode koju sam vam gore spomenula. Iako mislim da za njih ljubav ima dosta poremećenog u sebi. Zašto? Ne znam. Imaju "sve". Zašto bi imali i pravu, iskrenu, čistu, bezrezervnu ljubav kad patološki deformirana ima veću cijenu, a lova je oličenje sreće. Mislim da dolazim do rješenja problema. Onog trenutka kada bossovi našeg sporta ozdrave od love slavit će Valentinovo. Ili to, ipak, nije to rješenje…

Da bi ironija bila još veća u subotu se netko na RTL-u odlučio našaliti s nacijom i plasirati nam Titanic. Nećete vjerovati, ali gledala sam ga deset puta i svaki put sve više plačem. Metafore radi, Titanic je naša država. Nepotopljiva. Krećemo s Balkana, a cilj nam je Europa. Ili naslov svjetskog, europskog ili olimpijskog pobjednika. Cilj savršeno dostupan i ostvariv. Baš kao i Titanicu New York. Ne mogu se samo odlučiti tko nam je kapetan. Ne samo sportski. Mesić mi nekako ne ide s ovom pričom. Možda Gotovina? Ne, bolje Sanader. Ili Cico, Červar? Ne čini vam se savršen scenariji, a i glumci su "pun pogodak"?! Ono što, kao izuzetno pametna žena, ne mogu otkriti je tko dovraga plaća ovaj niskobudžetni (porno) film. Gladna raja, tko bi drugi. Da se vratim na scenarij. U prvom razredu uživaju naši "gospodari" (sportski, politički, gospodarski, estradni). "Krema" našeg društva. Mo'š mislit'. Dok ljube ruke i tko zna što još sve ne jedni drugima, hvale se bogatstvom, slavom, "rezultatima", obžderavaju se kavijarom, napijaju najbogatijim šampanjcima, puše najskuplje cigare, a pravu istinu utapaju u finom bourbonu. Mi, gladna raja iz potpalublja čekamo mrvice i zabavljamo se jeftino. Jeftino, ali ne loše! Mi "dole" bar znamo voljeti u pravom smislu te riječi. Na suživot sa štakorima smo navikli i baš ništa nam se gore ne može dogoditi.

Zaplet ironične fabule je trenutak kada naš brod udara u santu leda. Čamaca za spašavanje je premalo da bi se svi spasili, a neki red mora postojati. I u sreći i u nesreći. I u ljubavi isto! Žene i djeca imaju prednost. Imali su 1912. godine kada je Titanic potonuo na dno oceana. Danas imaju prednost oni koji imaju najviše novaca. Pardon, oni koji misle da ga imaju. A kažu mudri da novac u ljubavi stvara samo neslogu. Na našem brodu nema gudačkog kvarteta, Thompson zabavlja raju. "E moj narode…". Uzeli bi i Severinu, ali "mala je dala". Iako i Magazin ne bi bio loša solucija. "Lepoglava, moje selo malo…".

Brod tone. Prvi razred je spašen. Da li je to posljednje Valentinovo? Da li je to posljednje finale? NE! Zato jer nije ljubav samo Valentinovo, nije sport samo finale svjetskog prvenstva, niti su gazde oni koji misle da to jesu. Jer sjetiti se ljubavi samo na Valentinovo ili određenog sporta i sportaša samo onda kada mogu uzeti zlato, mogu samo naši "gospodari". Kupiti ljubav, zlato, sreću, ženu, Titanic i suca nije problem ako imaš dovoljno dubok džep. Pardon, možeš kupiti zlato, Titanic i suca. Ljubav, sreću i ženu ne možeš. Barem ne svaku ženu.

Nije sramota biti sam i tužan na Valentinovo, niti je sramota osvojiti srebro, loše igrati godinama ili ne osvojiti ništa. Sramota je kada čovjek ne živi dostojanstveno, pravedno, časno i ponosno. Sramota je okrenuti leđa onima koji te trebaju i omalovažavati tuđe uspjehe. Ljubav nije sramota! Ona je od početka glavna nit vodilja ako se ne varam. Iako je danas sve izokrenuto. Uspjeh je Valentinovo poštivati svakog dana u godini. I sportu se posvetiti zbog temeljnih postulata, neovisno o blještavilu glamura i trofeja. I Titanic bi, da je bilo ljubavi, još i danas plovio. A i nama zlata ne bi nedostajalo. Pritom ne mislim samo na zlatne medalje…