Japanska sapunica

Tokamachi će ipak ostati misterija za sve nas

Hrvatska je odradila popodnevni trening. 24 igrača prvih 30-35 minuta radilo je iza zatvorenih vrata. I taman kad smo se spremali sjuriti na pozicije s kojih možemo napraviti poneku sliku, ugledali smo Vlaovića kako napušta teren i sa fizioterapeutom i u kombiju lovi put hotela. Glasnogovornik Ado Kožul nam tvrdi da nije ništa u pitanju, da bi na kraju iskopali da je jučer na zatvorenoj na utakmici dobio jedan neugodan udarac u nogu. Naravno da je danas radio po posebnom programu bez grupe i bez lopte. Naš novinar i fotoreporter Dražen Patarčić u svojoj "Japanskoj sapunici", objasnit će vam zašto se "svijet okrenuo", a ovog puta novinari ljuti na Savez...

Preko 300 Japanaca mirno je u redu čekalo da se otvore vrata i da se smjeste na klupice. I mi smo glumili Japance. Ali smetalo nam je što smo tu glumu morali igrati 25 minuta duže od najavljenog vremena. Na kraju , gledali smo 2x20 minuta utakmicu Stari-Mladi koja je završila miroljubivo 4-4. Vasilj je bio igrač utakmice. Za starije je zabio jedan i namjestio drugi gol. Bio je najopasniji igrač starije škvadre. Možda bi ga šjor Jozić trebao prekomandirati u napad?

Najzanimljiviji podatak za prave navijačke drukere je da su tu u Tokamachiju petorica Splićana. Došlo je pojačanje. Torcida – BBB 5-0. Za sada naravno. I želja. Da kada se pojave BBB odigraju utakmicu pomirenja. Ovdje smo zbog Hrvatske i za Hrvatsku. Lokalne probleme ne moramo iznositi u svijet.

Foto: Dražen Patarčić

Vezane vijesti

Niigata je sve bliže
01.06.2002.
Zvonimir Soldo: "Prolaz u drugi krug je prvi cilj!"
31.05.2002.

Na redovnoj press konferenciji nismo vidjeli izbornika. Ali pojavio se gospodin Srebrić. U društvu Darija Šimića. Naravno i neizbježna prevoditeljica Sanja Šuljagić te glasno govornik Ado Kožul. Dario nas je izvijestio da se osjeća bolje, čak puno bolje nego je itko mislio. Što se njega tiče može se staviti na raspolaganje već protiv Meksika. Na izborniku je da odluči , želi li ga uzeti ili ne. Sutra će "sedma sila" biti gost saveza u reprezentativnom kampu. Na reprezentativnom ručku. Zahvala za sve što jesmo ili nismo učinili u Tokamachiju.

Navodno bi se uvijek trebalo birati vrijeme kada se nešto treba reći ili ne. Dokle? Kada će doći pravo vrijeme? Imamo desetke primjedbi. Ali neka. Traže mir i imaju ga. Svi režimo u sebi. Ali nemate pojma kako teško dolazimo do informacija, slika. Ostali savezi uglavnom imaju pored kampova otvorene šatore u kojima se igrači, stožeri, vodstva saveza druže šezdesetak minuta. Svi na jednom mjestu. Talijani su dozvolili slikanje sa samog terena. Mi sa tribina. Da, da bili smo jednom na terenu, kada smo igrali protiv 120 dječaka i djevojčica okruga Tokamachi.

Jedino pitanje koje se nameće iz ovoga je. Krije li se nešto? Kome i zašto? Barem svaki drugi dan bi mogli poslikati što i kako se zabavljaju dečki u samom hotelu. Teretanu, bazene ili što to već tamo imaju. Mi ne znamo. Zato ne znate ni vi. Tako će Tokamachi ostati mala misterija za sve nas.

Sayonara