Moglo je i bolje

Hrvatski klubovi u NLB ligi, može se reći, ostvarili su po korak manje od očekivanog. Svi su mogli nijansu više, ali ipak za razliku od prošle sezone, napravili su korak više. Cibona za to ima najveće zasluge plasmanom u polufinale, Zadar je bio blizu ulaska u igru za Uleb kup, Zagreb je mogao do koje pobjede više, dok je Split uz malo bolju organizaciju mogao i morao izbjeći posljednje mjesto i katastrofalan niz poraza.

Cibona je uoči doigravanja uhvatila drugu poziciju i prednost domaćeg terena. No to nije bilo dovoljno za finale. Slabe predstave u završnici susreta u Beogradu te cijelu treću utakmicu u Zagrebu, bili su dovoljni za oproštaj u polufinalu. U regularnom dijelu sezone izuzev poraza u Sarajevu, Cibona je odradila sve za "peticu". 20 pobjeda u 26 susreta razlog je zadovoljstvu, ali kada je najviše trebalo, "vukovi" nosi bili pravi.

Brojne ozljede, nastup paralelno i u Euroligi te određene kadrovske promjene tijekom sezone, nisu bili plus Zagrepčanima. Dražen Anzulović reći će kako je Cibona odradila posao maksimalno, ali i dalje ostaje žal za ulaskom u finale. U završnici u Beogradu igrali su kao da su se predali tješeći se da je treća utakmica u Zagrebu, a u Zagrebu pak u odlučujućoj utakmici nisu pokazali ništa i Partizan je zasluženo ušao u finale.

Koliko je drugo mjesto bilo važno i zašto je razlog zadovoljstvu u redovima Zagrepčana je 13 bodova koje su dobili u utrci za (eventualni) novi trogodišnji euroligaški ugovor. S druge strane, glavni konkurenti u ovoj borbi, Zadrani, dobili su tek dva boda za konačno sedmo mjesto.

Foto: Davor Sajko

Zadar je morao više. Morao je iz razloga što su upisali neke neočekivane i nepotrebne poraze, posebice u Jazinama protiv Heliosa te u Ljubljani protiv Geoplin Slovana. Ta dva poraza na kraju su im odnijeli i priliku da se bore za odlazak u Uleb kup koji je (možda) bio jedan od ciljeva kluba. No čini se kako Zadrani nisu previše razočarani neulaskom u Uleb kup što je pomalo neshvatljivo. Europa osim Eurolige nije im privlačna, a dokaz tome je i otkazivanje nastupa u Fiba kupu u kojem ipak ne igraju tamo neke "lijeve" momčadi. Stvarno čudi ta neambicioznost. Zadarski ljubitelji košarke zaslužili su gledati i europske momčadi, a npr. Girona, Estudiantes, Ural, Panionios, Maroussi, Virtus..., nisu neki "bezveznjaci", a igrali su u tom Fiba kupu.

U NLB ligi igrali su od početka sezone vrlo promjenjivo. Po kvaliteti momčadi rezultat je trebao biti daleko bolji, a razlog tome je i što se ne mogu vaditi na umor obzirom da su igrali jednu utakmicu tjedno za razliku od ostalih aspiranata na visok plasman i imali su sasvim dovoljno vremena i za odmor i za uigravanje.

No ponovno im se obila o glavu slaba igra u gostima. U Jazinama su "carevi", na krilima Tornada nemaju većih problema i ostvaruju pobjede, ali čim izađu iz Jazina, javljaju se problemi. To će se sigurno morati promijeniti ako misle i u budućnosti nešto više napraviti u ovoj ligi.

Zagreb je ostvario rezultate u okviru očekivanja. U kasnijoj fazi sezone oporavkom Broylesa te dolaskom Sesara i Taylora postali su daleko opasnija momčad, ali mogli su ostvariti i bolji rezultat. Na kraju su završili kao 12. s omjerom 8-18 i sigurno su mogli puno bliže pedesetpostonom omjeru.

Dobra stvar je potpuna afirmacija Ante Tomića koji je igranjem u ovako jakoj konkurenciji najviše profitirao. Tomić bi iduće sezone trebao biti pravi nositelj Zagrebove igre iako tu ulogu već sada polako počinje preuzimati.

Foto: Bruno Karadža

Što reći o Splitu? I prije početka sezone znalo se kako će obzirom na igrače s kojima su raspolagali, vrlo teško do nekog značajnijeg rezultata. No posljednje mjesto s tek dvije pobjede i čak 22 poraza u nizu ne idu na čast upravi i igračima. Selekcija igrača na početku sezone napravljena je vrlo loše, kasnije su dovođena svakakva "pojačanja" i rezultat je takav kakav je.

Brojni porazi Splićana srušili su hrvatski koeficijent u ukupnom poretku zemalja sudionica i oni su svakako ponajviše "zaslužni" što Hrvatska iduće sezone ima predstavnika manje u regionalnom natjecanju. U Ligi za prvaka ponovno im je cilj plasman u NLB ligu, ali ako će i u iduću sezonu ući kao i u ovu potpuno neambiciozno s ciljem "treniranja" kroz NLB ligu, bolje da ni ne uđu.

Što je hrvatska košarka dobila ovom sezonom? Izuzev povremeno Jazina, dvorane su bile prazne, dakle gledatelji nisu bili pretjerano zagrijani za regionalno razračunavanje. S igračke strane afirmirali su se Tomić, Lalić i Stipčević, no to su igrači neupitne kvalitete i to se i očekivalo. Iz nijednog kluba, niti u jednom trenutku nije došla poruka kako im je NLB liga primarna i kako pod svaku cijenu traže visok plasman, dakle ovo im je tek posluživalo kao dobar trening i zagrijavanje za ono što slijedi. Iz svega toga da se zaključiti kako hrvatska košarka ne bi izgubila ništa time što nema predstavnika u NLB ligi već da se igra "tradicionalno" prvenstvo. Čak štoviše, uvjereni smo kako bi se gledatelji vratili u dvorane, a time i u manjim sredinama porastao interes za košarku. Uostalom, to je očito iz posjeta u Ligi za prvaka...