Vuk, krvoločna životinja

Eto, tako bi to trebalo izgledati. Izađeš na teren, pritisneš protivnika obranom do te mjere da se, iako je napadački jako potentna momčad, potpuno izgubi, a onda držiš. I držiš i držiš, boriš se da ono što si izgradio ne ispustiš iz ruku, a kad u svojim redovima imaš majstora poput Alana Andersona, dobiješ i šlag na tortu, i pobjedu i atrakciju.

Anderson je bio broj jedan, pamtit će se alley-oop zakucavanje iza leđa na Homanovu asistenciju za ranih 22:6, u glavi su i poeni i asistencije iz treće četvrtine u bijegu do 16 razlike, no da i svi ostali nisu pomogli, ne bi išlo. Nije se moglo pobijediti bez Callowaya, Kusa, Prkačina, Vukušića, Rozića... Nekog ću vjerojatno i zaboraviti.

Hemofarmovi igrači na otvaranju utakmice nisu znali što ih je snašlo, a nakon što su smanjili na samo pet razlike u drugoj dionici, kad su se Cibosi počeli žaliti na nekoliko sudačkih odluka Boltauzera i Javora, kao adut iz rukava stigla je zona kojom je Velimir Perasović usporio Vrščane u ambiciji da se približe još više.

"Protiv ovako dobre Cibone ove sezone još nisam igrao", komentirao je Hemofarmov branič Miljan Pavković nakon poraza, a slično bi se vjerojatno moglo čuti i od suigrača - jer je zaista istina. Cibosi ove sezone još nisu odigrali tako dobro protiv Hemofarma, točnije, nisu odigrali ovako dobro protiv mnogih drugih suparnika - ovo je definitivno bila jedna od najboljih predstava.

Jako dobra Cibona onemogućila je Hemofarm da bude ozbiljnija prijetnja, bila je to utakmica za uživanje možda čak i Velimiru Perasoviću, no što je prošlo - prošlo je, red je za okretanje suboti i finalu protiv Partizana, što će biti još jači i ozbiljniji izazov. Partizan je jači od Hemofarma, objektivno glavni favorit za naslov.

Vjerojatno će biti pakleno, Cibosi će protiv sebe imati i kvalitetnu momčad i bučne navijače, no pravi u takvom izazovu najviše uživaju. Velimir Perasović i njegovi igrači su nam i danas pokazali da im treba vjerovati.