Cedevita stala u red, Popović na vrh

Odavno hrvatska košarka nije doživjale ovako lijep europski vikend. Treviso obojan hrvatskim bojama, Cedevita maršira u društvu klubova iz Španjolske, Rusije, Italije, klubova u kojima glavne poluge vuku - Hrvati. Uistinu bi teško bilo zamisliti ljepšu priču za novi vjetar u leđa hrvatskoj košarci od svega onoga što se u subotu i nedjelju događalo na bogatom talijanskom sjeveroistoku.

Cedevita je stala u red, lijepo je to definirao elokventni Aco, kojemu će uloga najboljeg trenera Eurokupa od danas pa zauvijek moći služiti kao protuargument svima koji ga smatraju boljim komentatorom, nego trenerom. Bilo je takvih i nakon polufinala u kojemu je Cedevitina igra opisana "jednodimenzionalnom", ali ajmo se malo držati lijepih stvari pa reći da je s druge strane stajala jedna jako ozbiljna, Eurolige vrijedne momčad Uniksa, protiv koje bi i "trodimenzionalna" Cedevita zacijelo ostala na sličnoj razlici.

Uživali smo svi, bilo oni koji su pohrlili u Treviso, bilo mi koji smo sve to pratili putem daljinskog upravljača i mobitela. Jer mnogo je onih koji se ne sjećaju "onih vremena" u kojima su nam ovakve košarkaške fešte i dominacija hrvatske košarke bile nešto posve normalno. Svi koji su mislili da će u Treviso doputovati samo Tedeschijevi potčinjeni iz Atlantic Grupe ostali su šokirani brojem i grlatošću košarkaških zaljubljenika koji su došli sa Cedevitom provesti ugodan vikend i uživati u lijepom košarkaškom provodu.

Cedevita je ispucala europske bonuse i pred njima je vrlo ozbiljan domaći zadatak. Ne osvoje li naslov prvaka, "crveni" bi se mogli naći u nezgodnoj situaciji u kojoj bi njihovi gradski suparnici mogli zaraditi Euroligu (Zagreb) ili dobiti pozivnicu za Eurokup (Cibona), a Cedevitina ovogodišnja Eurokup-bajka mogla bi ostati bez pravog odjeka. Stoga Aci i društvu tek sad predstoji jednu lijepu sezonu i službeno učiniti uspješnom, jer osim Eurokupa, u dva preostala natjecanja (NLB liga i Kup Krešimira Ćosića) nisu uopće briljirali. Žele li nastaviti klupski progres, titula prvaka je sad već postala apsolutni imperativ.

Jasmin Repeša za kormilom Benettona još je jednom dokazao svoje trenerske vrijednosti, jer je od prilično prosječne momčadi napravio sudionika završnice. Upravo zbog toga što smo svjesni koliko Repeša zna i može, još nam teže pada sjećanje da je najlošiji "tonus" svoje trenerske karijere proživljavao na Europskom prvenstvu u Poljskoj 2009. Iako mu nisu dobro sjele kritike nakon tog natjecanja, Repeša će jednom barem sebi samome morati priznati da je u Poljskoj griješio i to dramatično. Zato nam je sjećanje na to natjecanje i bolnije, jer je Jasmin Repeša, uz Nevena Spahiju, jedan od rijetkih hrvatskih trenerskih "senatora" iz najvišeg razreda europske košarke u ovom trenutku.

A kraj ove lijepe priče pripada jednom imenu koje je u Trevisu velikim priznanjem okrunilo svoju karijeru. Jednom košarkašu kojemu ste uvijek mogli pronaći poneku manu, a većinom su to naši stručnjaci i radili, ali nikad, ni u jednom trenutku niste mogli dirati u njegovo srce, u njegovu borbenost, u njegovu predanost. Marko Popović u suzama je podigao priznanje za najboljeg igrača završnog turnira, bilo je jasno iz svakog pokreta koliko mu je ta nagrada značila i koliko je na nju ponosan. I koliko ju je zaslužio. Vodio je igru Uniksa precizno i efikasno poput računala i zacijelo šokirao cijelu hrvatsku javnost saznanjem da je vrhunski - playmaker.

I ne, neću propustiti i ovog puta reći kako je priča o "nužnoj amerikanizaciji" hrvatske reprezentacije isforsirana i nažalost zgotovljena bez prave stručne rasprave i argumentacije i kako se već neko vrijeme pokušava podvaliti kao nešto što je gotovo i više nikoga ne smeta. Nije istina, smeta mnoge, ali nažalost nemaju pravo na javnu riječ. Ja sam na tu temu razgovarao i s izbornikom Vrankovićem i s više od pola reprezentativnih kandidata i s mnogim drugim velikim i malim imenima hrvatske košarke i javno i jasno govorim - za "kupnju" Amerikanca u reprezentaciji uopće ne postoji "plebiscit". Ni među igračima, ni među strukom, ni među navijačima i otvoreno ću reći - ni među novinarima. Nažalost, rijetki se usuđuju to javno reći i otvoreno stati iza svojih riječi.

Pa kad već ne žele, onda je očito za takvu dalekosežnu i višeslojnu odluku najmeritornija limena glazba koja je u Trevisu Draperu pjevala "Hrvatska te treba". Tko će znati ako neće trubači?